Ivan Ergić : Profesionalni sport kao zrcalo anomalija društva

Ivan Ergić, nekadašnji igrač Juventusa, Basela i Bursaspora, daje svoje viđenje veza između profesionalnog sporta i nacionalizma te uloge sporta kao mehanizma normalizacije agresivne kompetitivnosti kao kapitalističkog društvenog ideala.
U tranzicijskom, poratnom i postsocijalističkom društvu sport postaje institucija koja akumulira frustracije i reprodukuje nacionalizam, šovinizam i netrpeljivosti i kao takav idealan je instrument za držanje prekarijata i nezadovoljne mladosti daleko od zgrada ministarstava, fabričkih dvorišta i studentskih domova. Sport stoji tu zajedno sa svim drugim oblicima kolektiviteta i masovnim događajima u kojima sve otuđeniji građanin dobija snagu u kolektivnom ushićenju. Stadioni i arene time se pretvaraju se u inkubatore nacionalizma i šovinizma, a potomci osiromašene radničke i srednje klase u klasičan lumpenproletarijat. Klupska, regionalistička, nacionalistička svest je lažna svest, koja sprečava razvoj autentične klasne svesti. Nacionalna ili klupska zastava zamenjuje zastave i parole o društvenoj pravdi, a baklja zamenjuje molotovljev koktel.
Sport kao takav u sebi već nosi takmičarsku notu brutalnosti i gladijatorstva, koja razvija oblik ratničke svesti. Tu je važno reći, nevezano samo za specifični balkanski prostor, da sport kao masovni fenomen nema samo instrumentalni karakter u političkom smislu, već ima i pedagošku ulogu jer reprodukuje darvinistički model ponašanja koji treba da se naturalizuje i izgleda kao prirodan. U tom smislu zapanjujući je nekritički odnos čak i najvrsnijih teoretičara iz levičarskog spektra prema profesionalnom sportu kao sekularnoj religiji našeg doba, koji često perpetuira i učvršćuje sve anomalije na kojima je izgrađeno kapitalističko društvo.
Pored toga, profesionalni sport danas od samog sportiste stvara telesno i duhovno osakaćenu ličnost, i to nije očigledno samo meni kao nekom ko je dobar deo života proveo u profesionalnom sportu, nego i samoj javnosti povodom svakog javnog nastupa mladog sportiste, što je već dobilo poslovičan status. Međutim, umesto da se iskreno i kritički zamisle zbog čega sportisti većinom postaju samozadovoljni, nekultivisani i narcisoidni skorojevići i nadmeni šminkeri, javnost i društvo s jedne strane biraju licemerno zgražavanje ili s druge strane običnu porugu i podsmeh. Izbegava se suočavanje sa činjenicom da samo društvo stvara određene slojeve koji odrastaju u specifičnim uslovima, tako da su sportisti, kao i navijači, proizvod anomalija društva kao takvog, dok se sport i navijanje pokušavaju instrumentalizovati za njihovo odvraćanje od borbe za pravedniji svet. Zbog toga je važno da sport zaokuplja pažnju mladih ljudi i da njihovi junaci budu Davor Šuker ili Siniša Mihajlović, a ne Rade Končar ili Ivo Lola Ribar.
Nacionalizam, politika i sport nisu povezani na specifičan način samo na balkanskom prostoru, već su pikanterije tipa koji igrači ne pevaju himnu ili šta skandiraju navijači uočljive u svim zemljama koje su pred izazovima nacionalizma, identiteta, integracije, ksenofobije, multikulturalnosti. Ovo je zapaženo u zemljama sa velikim brojem imigranata, kao što su Nemačka, Francuska, Švedska, i u njima jako često dolazi do politizacije koja dobija svoju medijsku dinamiku i naizgled tabloidni ukus, a ta pitanja su, po svojoj prirodi, jako opasna po društvo. Ne moramo uzimati regionalna neprijateljstva podstaknuta sportom kao primer, recimo ono u Mostaru između Hrvata i Bošnjaka, dovoljno je pogledati koliko utakmice Engleske i Nemačke sa sobom nose izraziti nacionalistički naboj, pa da postane očigledno zašto se sport često percipira kao nastavak rata drugim sredstvima. Čak ako se ne analizira strukturalno već samo fenomenološki, profesionalni sport, sve više sveden na svoj darvinistički aspekt a nauštrb estetskog i etičkog, gotovo uvek nosi pečat belicizma i ratničkog.
Sportista je podlegao pritisku javnosti i postaje uočljivo kako se grozničavo trudi da u svakom javnom nastupu dokaže svoj patriotizam. Dominantna kvazipatriotska javnost uspela je da ga ubedi da ne može da bude pravi rodoljub ukoliko nije izričit u svom nacionalizmu i čvrstoj odanosti domovini, tako da on jako često i u svom matičnom klubu, u svakoj povoljnoj prilici, ističe nacionalne simbole i ikonografiju. Sportista zaboravlja svoje klasno poreklo – ako ga je uopšte ikada bio u dovoljnoj meri svestan. Naime, velika većina sportista rođena je u nižim slojevima i siromaštvu, u čiji su svet već na početku prodrli nacionalizam i vera kao ideologije koje imaju zadatak da naturalizuju njihov društveni položaj, koji im od početka izgleda sudbinski, tj. “od Boga”. To se može primetiti i kod južnoameričkih fudbalera koji većinom potiču iz favela, kod tamnoputih Afrikanaca iz prašnjavih provincijskih sela, kod Afroamerikanaca u američkim getima ili pak kod dece doseljenika iz prekarnih predgrađa evropskih metropola.
Teško je ostati relaksiran u svom identitetu i dostojanstvu posle svega šta su jugoslovenski narodi prošli ili pred globalno-političkim izazovima kojima su izloženi. Međutim, jako je tanka granica između naizgled benignog nacionalizma i radikalne ksenofobije, mržnje i netrpeljivosti. Kada evropska javnost reaguje na rasističke, fašističke i nasilničke ispade navijača, onda postajemo zabrinuti za imidž zemlje koja teži demokratskim vrednostima i proklamovanom antifašizmu. Međutim, mnogo više od potrebe da izgledamo civilizovano u očima sveta, trebamo da budemo zabrinuti zbog suptilne i postepene fašizacije društva, koja u određenim političkim prilikama prerasta u političke pokrete i programe na šta, kao što može da se vidi u poslednje vreme, nisu imune ni najnaprednije evropske zemlje. Stadioni onda neretko postaju mesta inscenacije, okupljanja i organizovanja fašistoidnih grupa, a posredno i mesta društvene normalizacije takvih tendencija.
Lumpenproletarizacija mladih ljudi najjasnije se ogledava u kafanskom i folklornom nacionalizmu, koji se onda ispoljava na sportskim priredbama i kolektivnim manifestacijama tog tipa. Stadioni i arene tako postaju mesta gde se akumulira nezadovoljstvo prekarizovane mladosti, koja je zajedno sa svojim roditeljima najveći “gubitnik tranzicije”. Upravo zbog toga, u tranzicijskom poretku, bolje reći haosu divljeg kapitalizma, sport kao institucija neretko dobija vrlo specifičnu i problematičnu ulogu. Energija koja treba da donese promenu i ustane protiv tranzicijske nepravde, umesto da postane svesna sebe kao klase, pretvara se u iracionalnu stihiju koja se vodi lažnim idolima kluba ili nacije. S druge strane, uspesi sportista i nacionalni naboj nude samo trenutno zadovoljstvo i osećaj povraćenog dostojanstva, izgubljenog nedaćama i poniženjima rata i neimaštine. Narodnjački populizam je zbog toga uvek blizak sportu u kojem vlada iracionalnost i tu se jasno vidi istorodnost politike i sporta, gde ne dolazi samo do politizacije sporta, već sportizacije politike – oni konvergiraju u slogane kao “Forza Italia” i slične, dok se sami političari služe navijačkom retorikom i tonom.
Ivan Ergić, april 2013.
ceo tekst – Le Monde diplomatique