Damir Pilić: Ka’ i Hajduk, Marx živi vječno

Počev od intervjua Damira Pilića za portal Stav, u narednom periodu ćemo vam preneti tri izuzetna članka savremenih hrvatskih levičara o njihovom viđenju budućnosti marksizma i savremene komunističke misli.

Damir Pilić inače objaljuje sjajne tekstove na svom blogu ”pile naopako”, a povod za ovaj intervju je njegova nedavno objavljena knjiga ”Marx nije mrtav”, koja sadrži 20 intervjua sa bivšim profesorima marksizma koji su ostali bez posla nakon 1990. godine, sa današnjim marksistima, univerzitetskim profesorima, članovi grčke SYRIZA-e, španskog Podemosa, slovenačke Združene levice, a među njima i sa jednom časnom sestrom, simpatizerkom Podemosa.

Intervju prenosimo izvorno, u celosti.

Damir Pilić: Ja sam zakašnjeli marskist. Znači, nisam bio marskist dok sam živio u državi u kojoj je marksizam bio vladajuća ideologija, u kojoj nije bilo privatnog vlasništva ni velikih nejednakosti. Razlika u plaći između direktora i čistačice nije bila enormna. Nikad nisam vidio da netko kopa po kontejnerima. Marksizam je bio predmet u srednjoj školi a ja sam bio opozicija, onako u sebi, ne na glas, nosio me pankerski bunt protiv mame, tate, škole, sistema… Marksizam mi je bio blago dosadan i bio sam nezainteresiran. Postao sam marksist kad je srušen socijalizam u Istočnoj Europi, nakon par godina života u kapitalizmu.

Povod za razgovor sa splitskim novinarom Damirom Pilićem je njegova upravo objavljena knjiga Marx nije mrtav, nastala u okviru međunarodne istraživačke stipendije Balkan fellowship for journalistic excellence na temu Vrijednosti . Knjiga sadrži dvadeset intervjua koje je Pilić radio u Splitu, Zagrebu, Ateni i Londonu a sugovornici su mu bivši profesori marksizma koji su ostali bez posla nakon 1990. godine, i današnji marksisti, sveučilišni profesori, članovi grčke SYRIZA-e, španjolskog Podemosa, slovenske Združene levice a među njima i jedna časna sestra, simpatizerka Podemosa.

Kako je nastala ova knjiga i koliko si radio na njoj?

Za novinarsku stipendiju Balkan Fellowship for Journalistic Experience koju dodjeljuje Balkanska istraživačka mreža bio sam dužan napisati oko devet kartica teksta, a imao sam oko 250 kartica materijala i bilo mi je žao da ti razgovori ostanu neobjavljeni, da propadnu. To je bila prilika da se dokumentira trenutak u povijesti Europe obilježen uspjehom SYRIZA-e. Na knjizi sam radio nešto više od godinu dana. Sjećam se kad sam na uvodnom seminaru u Beču rekao da ću se baviti marksizmom, svi su me gledali kao da sam neka rijetka, egzotična ptica. Kako je SYRIZA kapitulirala, ispalo je da su pogodili.

Ne bih rekla, na grobu Karla Marxa u Londonu upoznao si četrnaestogodišnjeg marksistu Bena.

Tu se pokazalo da Marx, kao i Hajduk živi vječno, hahaha. Da, kako kapitalizam proizvodi krize, tako se otvara prostor za Marxa. Pa i prije krize, još 1999. godine u BBC-jevoj anketi, znači ne u anketi nekog ljevičarskog, nego glavnostrujaškog medija, u kojoj je sudjelovalo stotine tisuća ljudi, za najvećeg mislioca milenija proglašen je Karl Marx, potukao je i Alberta Einsteina i Isaaka Newtona i Charlesa Darwina.

Da sad ja tebe pitam isto što i ti svoje sugovornike, kad si, kako i zašto postao marksist?

Ja sam zakašnjeli marskist. Znači, nisam bio marskist dok sam živio u državi u kojoj je marksizam bio vladajuća ideologija, u kojoj nije bilo privatnog vlasništva ni velikih nejednakosti. Razlika u plaći između direktora i čistačice nije bila enormna. Nikad nisam vidio da netko kopa po kontejnerima. Marksizam je bio predmet u srednjoj školi a ja sam bio opozicija, onako u sebi, ne na glas, nosio me pankerski bunt protiv mame, tate, škole, sistema… Marksizam mi je bio blago dosadan i bio sam nezainteresiran.

Postao sam marksist kad je srušen socijalizam u Istočnoj Europi, nakon par godina života u kapitalizmu. Bio sam među naivnima koji su vjerovali da je liberalna demokracija progresivni iskorak u odnosu na jednopartijski sustav. A onda je došao rat. Šokiralo me kako je moguće da u liberalnoj demokraciji pobijede nacionalisti. Bio sam u potpunom šoku kad sam čuo onu Tuđmanovu rečenicu kako je sretan što mu supruga nije ni Židovka ni Srpkinja i tada mi je postalo jasno da liberalna demokracija nije nikakav progresivni iskorak.

Slijedila je pretvorba i privatizacija, a ja nisam ni znao što to znači. Nekako u to vrijeme počeo sam raditi kao novinar i prva mi je tema bila kupovina crnog kruha u pet sati ujutro. Došao sam pred pekaru u 4:30 sati i već je 40-ak ljudi stajalo u redu, a do pet bilo ih je nekoliko stotina. Među njima je bio dobar broj profesora, obrazovanih ljudi. Zanimalo me kako je došlo do toga da stoje u redu kako bi uštedjeli koju kunu. Spominjali su pretvorbu i privatizaciju. Onda su mi pametniji od mene počeli objašnjavati što je to pa sam se sjetio da sam o prvobitnoj akumulaciji kapitala slušao na satima marksizma koji su mi bili dosadni. Pa sam zaključio da je marksizam ukinut kao školski predmet upravo onda kad se rodila potreba za njim, kad je trebao objasniti ljudima što im se događa. Tu sam shvatio da je marksizam važniji, veći, širi nego sam ga doživljavao.

Više tvojih sugovornika citira rečenicu Rose Luxemburg “Socijalizam ili barbarstvo“ . Slažeš li se s tim, je li to jedini izbor?

Apsolutno se slažem, ona je u jednoj rečenici sažela sve što su Marx i Engles napisali. Baš se oko te teme stalno svađam s prijateljem kapitalistom koji je odselio u Vijetnam jer je tamo našao optimalan odnos cijene i kvalitete rada. On kaže da je kapitalizam u skladu s ljudskom prirodom, a ja pitam što je s civilizacijskim dosezima? Ako preživljavaju samo najjači, što ćemo sa starima, bolesnima, nemoćnima? Socijalizam je zaštita od socijalnog darvinizma, od barbarstva, a kapitalizam potiče lošiju stranu ljudske prirode, na kompeticiju, gramzivost, pohlepu, sebičnost, izravno krši Božje zapovijedi.

Marksizam potiče bolju stranu, solidarnost . Mislim da je najveća greška socijalizma što se idejom ateizma upustio u borbu s crkvom. Jedina možda pozitivna osobina kapitalizma je da potiče ambicioznost, ali ambicioznost može biti i loša, ljudi su spremni na sve da dođu do svoga cilja, na laktarenje, guranje. Sa stanovišta psihologije, socijalizam je apsolutno superioran, danas se u inerpretacijama anketa naglašava kako kao prednost socijalizma stariji ljudi ističu osjećaj sigurnosti, a previđa se da žale za dobrim međuljudskim odnosima, za solidarnošću.

Tvoji sugovornici iz SYRIZA-e ističu da im nije cilj direktno prijeći u socijalizam, nego socijalističko društvo graditi postupno i od dole. Kako su to zamislili?

Da, to su pokušavali. Naprimjer, moja kolegica novinarka iz Grčke do 2011. godine radila je u tamošnjim dnevnim novinama, kao i njezin suprug. Oboje su ostali bez posla i pokrenuli su novinu Comuna Cooperativa, i evo, već treću godinu ta novina izlazi na način da svi imaju jednaku plaću, i čistačica i glavni urednik primaju 800 eura. To je taj princip, to je međukorak. O tome je pričao Paul Mason u Šibeniku na FALIŠ-u kada je govorio o postkapitalizamu. To bi bio horizontalni ustroj koji ide od dna, lijeva vlada bi samo koordinirala …

Ma najtužnija rečenica u knjizi za mene je ona makedonskog filozofa Ferida Muhića s kojom se ne mogu ne složiti, a on je najpametniji čovjek na Balkanu kojeg sam upoznao. Muhić kaže da je tragedija marksista to što oni ne mogu shvatiti da ljudima nije bitno jesu li slobodni i da ljudi nisu bića velikih ideala, pa citira Epikura koji je rekao: “Par prijatelja u vrtu, vrč vina i malo kozjeg sira – to je smisao života.“ Makedonski filozof je zaključio da je Epikur u pravu, više nego Marx.

Znači ništa od socijalizma dok imamo za sir i vino?

Kapitalizam je stvorio to forsiranjem gramzivosti, pohlepe i sebičnosti. Ima jedno međunarodno istraživanje koje se radilo u 40 zemalja na pet kontinenata, o tome što je ljudima važno, i svugdje je dalo manje-više jednake rezultate, na prvom je mjestu poslovna ambicija, na drugom materijalno postignuće a na trećem, čini mi se, obiteljski odnosi. Altruizam je bio negdje na petnaestom od dvadeset mjesta, svugdje osim u Hrvatskoj, gdje je bio na četvrtom mjestu. To je istraživanje rađeno 1983. godine. Deset godina kasnije je ponovljeno, a najveće promjene u svijetu dogodile su se upravo u Hrvatskoj i to s altruizmom, pao je na posljednje, dvadeseto mjesto. To nam pokazuje, prvo, da je bilo moguće u socijalizmu odgojiti barem dvije generacije kojima su solidarnost i altruizam važni i drugo, da je dovoljno par godina kapitalizma da se to sjebe. Kako ćeš se popeti na vrh ako ne izlaktariš sve oko sebe!?

Onda, koji dio marksizma misliš da je zastario, a koji je i danas aktualan?

Zastario je dio o historijskoj ulozi radničke klase kao pokretača revolucionarnih promjena u društvu jer više nema radničke klase, nema industrije, nema proletarijata. Danas imamo prekarijat, što je puno širi pojam od proletarijata, uključuje intelektualce, profesionalce, cijela novinarska profesija je prekarijat. Veći dio Marxovog učenja tek je sada aktualan. Marx nije rekao da treba graditi socijalizam u feudalnim zemljama, nego u visoko razvijenim. Lenjin je išao preskočiti epohu, pokazalo se da to nije moguće. Tek sada, s pojavom robota, to je to o čemu je Marx pisao, kapitalizam dolazi do kraja. Imamo tehnologiju, tek sad ima smisla Marxova ideja.

Iskustvo SYRIZA-e je pokazalo da socijalizam ne može zaživjeti u jednoj zemlji, kapitalizam ga je lako pobijedio, da nisu ništa napravili Podemos bi pobijedio u Španjolskoj, to bi bilo frkovitije.

Slažem se sa Žarkom Puhovskim, revolucije će biti ili u najrazvijenijim zemljama, ili je neće biti. Zato više nade polažem u Ameriku i Englesku, a neke naznake postoje. U Engleskoj je neomarksist Jeremy Corbyn pobijedio na izborima za predsjednika Laburističke partije, a u Americi se Bernie Sanders dobro držao u predizborima, 80 posto mlađih od 30 godina bilo je za njega, dok su za Hillary Clinton glasali stariji. Ti su mladi u puno boljem položaju da promijene društvo nego SYRIZA.

Ima li socijalizam šanse kod nas?

Možda tek po inerciji, zbog rata i nacionalizma. Kad u nas kreneš pričati o socijalizmu već do kraja treće rečenice izroni Slobodan Milošević i ti postaneš pristaša velikosrpske politike. Priča izgubi smisao. Što socijalizam ima s Ratkom Mladićem?

 

Preuzeto sa: http://stav.cenzura.hr/damir-pilic-ka-i-hajduk-marx-zivi-vjecno/