Tvrtko Maras : Naletačevićeve majmunarije

Vidjeli smo da su komunisti ljude shvaćali ozbiljno. Smatrali su da ljudi moraju ponijeti odgovornost za organizaciju društva, i da će uključenost širokih slojeva donijeti stabilnost društvenog uređenja.

Tako je i bilo, dok se politika nije promijenila, zbog bar tri faktora: prvo, u blagostanju se ljudi raspuste i toleriraju sitne nepravde, pa se patološki tipovi, koristeći te sitne nepravde, polako popnu na rukovodne funkcije. Drugo, sami komunisti su počeli oportuniste i šuplje poslušnike pripuštati u vlast, jer im je, u poznijoj dobi, postalo sve teže upravljati složenim državnim institucijama, a jednostavnije izdavati naloge oko kojih nisu morali puno razmišljati, i koje bi oportunisti izvršili bez pogovora. Treće, zbog narušene kvalitete rukovodnih struktura, zapadne obavještajne službe su bez problema upale u varijantu, i počele podmićivati, s ciljem razvaljivanja suverenosti Jugoslavije.

Ipak, vlastitom greškom, okupator je proveo djelomičnu okupaciju, i ostavio nam funkcionalan demokratski sustav. Sada imamo mnogo povoljnije uvjete za političko djelovanje, od uvjeta što ih je komunistička partija imala iza 1918. godine. Naravno, glavni principi demokracije, bratstva, jednakosti i slobode vrijede kao i tada. Promjena tehnologije i poboljšanje materijalnog stanja ne mijenja univerzalne ljudske vrijednosti. Moramo se, dakle, osloniti na ljude, njihove sposobnosti i kvalitete, izolirajući patološke utjecaje uskog kruga patoloških tipova.

Pojava izvjesnog “Belog” na izborima u Srbiji potaknula je veliku buku. Čovjek za to nije osobno zaslužan, zaslužnima bi se moglo označiti medije koji ga prenose, ljude koji mu naivno vjeruju ili ga obožavaju, ili možda, i agente zadužene da ga promoviraju. Ne znam što taj čovjek doista misli, niti znam da li iza njega netko stoji. Ne znam da li su mu namjere dobre ili loše, ni da li će u ključnom trenutku izdati one koji od njega nešto žele, na temelju onoga što su o njemu do sada saznali. Osim što sve to ne znam, to mi nije ni važno, a ne bi trebalo biti važno ni bilo kome drugome.

Naime, “Preletačević” se sprda s ozbiljnim stvarima. Ljudi oko njega uvjeravaju narod da je narod izvaran, depresivan, jadan, neaktivan, glup, poražen, i sve ostalo, što povećava defetizam i sprečava političku borbu. Ne znam, dakle, što svi oni misle, ali pouzdano znam da ovako neće postići pozitivan rezultat, u smislu popravljanja stanja za najšire slojeve stanovništva.

Pouzdano znam i da su povici “Samo jako”, ta vrsta humora koja se vrti oko “Preletačevića”, i te vrste teorija o rušenju vlasti humorom i uličnim protestima, obično potaknute od samih okupatora. Pouzdano znam i da je medijska podrška na Preletačevićevoj strani, i to na način koji gotovo da jamči prihvaćanje ciljeva okupatora. Uostalom, tako vođena kampanja okupatora ne može ozbiljnije ugroziti, jer će na vlast doći ljudi koji se ponašaju po popularnom predizbornom sloganu iz jednog humorističkog stripa: “Mi ništa ne obećavamo, i to i izvršavamo!”. U Hrvatskoj je jedan lokalni kandidat bio još duhovitiji: “Glasajte za mene, vama će biti isto, a meni bolje!”. Ako takav kandidat dođe na vlast, okupator ga “uzme pod svoje”, ponudi mu podršku u obnašanju vlasti, a ako ga novi kandidat odbije, u narodu nema čvrstu ideološku bazu na kojoj bi mogao temeljiti svoju komunikaciju s građanima, i zahtijevati da ga građani zaštite na funkciji, i očuvaju predizbornu političku platformu. Okupator ga tada lako ruši.

Ako netko tvrdi da je “Preletačević” zapravo dobar momak, i da ne zna kako bi drugačije djelovao, to bi mogla biti i istina. Međutim, iz opisanih razloga, on na duži rok ne može donijeti ništa dobro.

Pretpostavimo najbolju kombinaciju okolnosti povezanu s glupostima koje ispaljuje: recimo da je Preletačević pod utjecajem stranog političkog faktora, koji ima pozitivne namjere prema Srbiji, i da će taj strani politički faktor nakon izbora, ako Preletačević dobije vlast, s njime pokušati stvoriti bolje društvo. Sve pretpostavljeno do sada je dovoljno nevjerojatno, ali se mora začiniti i dodatnom spoznajom. Strani će poltički faktor, naime, na vlastitom terenu, u svojoj matičnoj državi, imati snažnu opoziciju koja će s razlogom pitati: u redu, dobili smo u Srbiji, zašto da to tuđe ne uzmemo sebi? Tko će u stranoj državi smjeti preuzeti odgovornost za to što Srbiji nije uzeo osvojeno na izborima? – i tako će se samo zamijeniti podložnost jednom gospodaru podložnošću drugom.

Hrvatska je, uostalom, krasan primjer kako se šuplje nacionalističke i kvazikapitalističke floskule pretvore u robovanje “izvorima” demokracije. S druge strane, ako narod dobije ideju što želi sa sobom, lakše će sa stranim partnerima uspostaviti stabilne političke odnose. Uz sve svoje mane, Tito je podršku naroda i uspostavu balansa stranih sila u međunarodnim odnosima, izvrsno provodio u djela.

Bilo koji politički faktor, pa tako i cirkusant “Beli”, stabilni poredak može ostvariti samo širokim društvenim dogovorom, solidarnošću i prihvaćanjem najviših standarda humanističkih vrijednosti.

Društveni dogovor nije šala: radi se o šumama, rudnicima, prometnicama, proizvodnim firmama.

Okupator funkcionira na principu detaljno pripremljenog i savjesno izvedenog pljačkanja točno određenih vrsta resursa, imovine i utjecaja. Takvom se djelovanju okupatora može suprotstaviti samo dobro informiran narod, koji je izabrao i pouzdano vodstvo, i koji je dobro upoznao vrijednost terena na kojem čuva suverenost. Dječji izleti u nacionalne parkove i učenje geografije imaju baš tu ulogu. Jasno, kod nas je sada i obrazovni sustav u problemima, pa učitelji ne nalaze prave načine da motiviraju i mobiliziraju djecu za učenje s čak i domoljubnim motivima.

Današnji, ne znam kako da ih nazovem, neokomunisti, mladi buntovnici i ostali, ne mogu kroz doskočice, u dlaku identičnog “zvuka” kao da su izašle iz američkih tinejdžerskih serija, “podići” narod i ostvariti pravednije društvo. Okupator im je medijsku kontaminaciju i plasirao s ciljem da izazove neproduktivni šum u komunikaciji. Dok je demokracija prisutna u političkom životu, mjera uspjeha u politici je uspjeh političkog rada, i organizacije takvog rada s građanima, na ozbiljan i politički produktivan način. Zadatak nije lak, ali je mnogo zdravije da smo nesretni što još ne možemo takav zadatak izvršiti, nego da se histerično veselimo vlastitim majmunarijama. Jasno, uvijek se nešto može napraviti, uvijek se može politički djelovati, a kakve bi tu mogle biti metode možete pogledati ovdje: http://www.altermainstreaminfo.com.hr/vijesti/sto-da-se-radi-i-kakohrvatsku-

Na isti način kako to vrijedi za Hrvatsku, vrijedi i za Srbiju.

Za Narodni front – Tvrtko Maras