Izborna bajka o uspavanoj lepotici i začaranom princu – 2017

Ko bi mogao biti ”izabrani” koji će stati na čelo levice, predsednički kandidat iza koga će stati svi iskreni, pravi levičari? Ovo pitanje se vrti po brojnim levičarskim grupama i među pojedincima na društvenim mrežama ali odgovor se ne nalazi. Mi ćemo pokušti da ga u ovom tekstu pronađemo.
Kome je baš do politike, taj nešto pomalo i pominje predstojeće predsedničke izbore u Srbiji. Ponegde se sporadično pomene i mogućnost još jednih vanrednih parlamentarnih izbora uz predsedničke. Vreme je slava i praznika, politika je sekundarna stvar u ovom učmalom društvu.
Međutim, praznici su pred nosom i brzo će proći, a onda nam ostaje još 3 meseca do izbora. Malo ili dovoljno vremena? Kako za koga, a one koji bi trebalo da predstavljaju pravu, istinsku levicu, to pitanje se izgleda ne dotiče.
Hoće li levica još jednom biti samo nemi posmatrač? A onda istresati svoj čemer po društvenim mrežama i avangardnim sajtovima koji imaju pedesetak poseta dnevno? Ako smo i svesni da je jedan od vladara iz senke Srbijom, Dejvid Petreus, bivši direktor CIA, koji je posredstvom investicionog fonda “KKR investment” kupio SBB, Grand, TV N1, b92, Prvu i još desetak medijskih kuća i da sa takvom vlasničkom strukturom medija nemamo nikakvu šansu na izborima, zar ne bi ipak trebali bar nešto da pokušamo? Da iskoristimo bar i taj minimum prostora u medijima koji bi nam obezbedila predizborna kampanja. Da pokušamo da tim jednim malim, kratkim, ali iskrenim i punim ljubavi poljupcem, probudimo ”uspavanu lepoticu”, zaspalu u ovom tamnom vilajetu, okruženom gustom šumom i trnovitim žbunjem.
Postavlja se pitanje, ko je taj koga bi levica poslala da pronađe i poljubi uspavanu lepoticu ili možda, imamo li princezu koja bi poljubila žabu kako bi skinula magiju i vratila začaranog princa?
Ko bi mogao biti ”izabrani” koji će stati na čelo levice, predsednički kandidat iza koga će stati svi iskreni, pravi levičari? Ovo pitanje se vrti po brojnim levičarskim grupama i među pojedincima na društvenim mrežama ali odgovor se ne nalazi. Mi ćemo pokušti da ga u ovom tekstu pronađemo.
Za razliku od libertarijanaca i desničara, koji u predizbornoj kampanji moraju da lažu ili prikrivaju suštinske istine o pretvaranju 99% stanovništva u obespravljene marionete i neku vrstu ”slobodnih robova” u zamenu za šarenu lažu, ali zato imaju ”rođenih vođa” i za izvoz; levičari imaju ideju i program, moralna, humanistička načela bliska svakom čoveku, ali nemaju vođe!
Pre nego što se osvrnemo na pojedince, pogledajmo stranke i grupacije koje po Vikipediji čine levicu u Srbiji danas:
Registrovane političke stranke
Udruženja građana, grupe građana i politički pokreti
- Komunisti Republike Srbije [1]
- Komunistički Pokret Srbije [2]
- Udruženje komunista Jugoslavije u Srbiji [3]
- Jugoslovenski centar Tito [4]
- Pokret Narodni Front [5]
- Pokret za Slobodu [6]
- Crvena inicijativa [7]
- Levi samit Srbije [8]
- 4. Mini Jugoslavija [9]
Neregistrovane grupacije
- Komunistička partija Jugoslavije [12]
- Narodno oslobođenje Jugoslavije [13]
- Marks21 [14]
- Marksistička organizacija Crveni [15]
- Revolucionarna narodna partija-Front [16]
- Komunistička internacionala [17]
- Nova komunistička partija Srbije [18]
Anarhističke grupacije
- Anonimusi (hakerska grupa)
Očigledno je da među registrovanim političkim strankama ima malo istinske levice. Neke više i ne postoje, a ostatak čine uglavnom stranke socijaldemokratske orijentacije, levog centra ili čak centra. Sve u svemu, proklamovani ili ne – ipak su to mahom libertarijanci, pa makar se i skrivali u socijalističkoj koži!
Komunistička partija je na prethodne izbore izašla u koaliciji sa SPS i JS i tako dobila jedno poslaničko mesto u Narodnoj skupštini. Kako stvari stoje, bolje da ni to jedno mesto nisu dobili, jer je došlo do raskola oko mišljenja kako i koga Joška Broz, unuk slavnog dede, predstavlja u parlamentu? Uostalom, šta Komunistička partija danas nudi narodu? Parole, pevanje partizanskih pesmica i čekanje da Tito vaskrsne? Malo je to.
Pa ko onda danas čini levicu u Srbiji?
Čine je mase nezadovoljnih radnika, prekarijat, radnička klasa sama po sebi. Uz njih seljaci, penzioneri, studenti na državnim fakultetima. Levicu čini 628.000 ljudi u Srbiji, odnosno 8.9% stanovništva koji po ‘’Evropskoj mreži protiv siromaštva’’ spadaju u kategoriju apsolutno siromašnih, a trebalo bi da je čini i ostatak od oko 40% stanovništva koje živi na granici siromaštva.
Dakle, 40% stanovništva Srbije minimalno, čini levicu – samo to nema ko da im objasni!
Ko bi trebalo da istupi ispred navedenih kategorija i da pridobije 2017. tih 40% glasova? Ovako je to izgledalo u nekim mojim privatnim razgovorima sa pojedinim članovima Pokreta Narodni front. Dakle, ovo je lični stav manjeg broja pojedinaca, a ne pokreta – da se razumemo.
Jovo Bakić – sociolog, docent na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, politički analitičar i društveni kritičar. Rođen 1970. u Beogradu. Čovek bez mrlje u karijeri, bez skandala i ”repova” na osnovu kojih bi ga libertarijanci i desničari mogli diskreditovati i predstaviti negativno u narodu. Inteligencija, obrazovanje, stručnost i retoričnost mu se ne mogu osporiti. Za neupućene, postoji više video zapisa u kojima možete pogledati stavove i istupanje Jove Bakića. (Pogledaj OVDE). Ideološki stoji čvrsto na principima pravog, beskompromisnog levičara. Učestvovao je u pisanju programa Levice Srbije, ali se kasnije razočarao u taj pokret.
Citat: ”Moja vera u Borka Stefanovića delom je bila i posledica naivnosti, precenio sam ga. Levica Srbije je gomila recikliranih kadrova DS, što je recept za propast.”
O naprednjacima: ”Naprednjaci promovišu naopak sistem vrednosti, čije je oličenje pokondirena tikva Zoran Babić.”
Moto: ”Bolje 50 onih koji vrede nego 50.000 preletača koji su nikakvi, jer samo čestiti i neukaljani mogu privući birače.”
Čovek koji ”predviđa budućnost”: ”Parlamentarni izbori u Srbiji biće raspisani na proleće jer SNS-u Ivica Dačić više nije potreban kao premijer” (05.01.2014.)
O državi: ”Ne plašim se da kažem – država nam je deo mafije. Meni je bilo teško kada sam to shvatio, a da izgovorim nije mi teško. Ako se mi plašimo da izgovorimo ono do čega smo došli upotrebljavajući zdrav razum, onda sa nama nešto nije u redu. Idite do vraga, i vi i vaši državni udari i vaša zastrašivanja. Ne pristajemo na to i to ne dopuštamo jer smo ponosni građani ove zemlje. U slučaju da on (Aleksandar Vučić) zaista želi da se obračuna sa mafijom, njemu zaista život može da bude ugrožen, ali mi to do sada i nismo baš videli. To su glumatanja jer ova čitava država jeste jeftini cirkus u kome glume rđavi klovnovi. Najrđaviji klovn je predsednik Vlade. ”
Citati:
,,Ne možeš biti levičar ako sprovodiš neoliberalnu politiku, kao što to rade SPS ili Pokret socijalista – i to se u poslednje četiri godine sprovodi najtvrđa takva politika koja je ikada postojala na ovim prostorima. Tu od levice nema ni L. Ali baš zato što one nisu istinska levica i što su duboko kompromitovane, nastaje prostor za istinsku levicu.’’
,, Voleo bih da se napusti razmišljanje o vlasti opozicije u Srbiji. Vreme je za društvene pokrete. Politički sistem je toliko truo, da on mora da propadne. Za Srbiju je spas da politički sistem, ovakav kakav je, potpuno propadne. Najbolje bi bilo kada ni jedna stranka ne bi preživela. Potrebne su potpuno nove političke snage koje će iz temelja menjati način političkog ponašanja.’’
„Teško ide. Ključno je što nemate pristup sredstvima masovnog opštenja, odnosno televizijama sa nacionalnom pokrivenošću sa kojih se informiše šezdeset odsto ljudi. Ako nemate pristup, onda morate ići od sela do sela, od grada do grada, a onda ste uvek pod sumnjom: šta će on ovde? Zašto nam ovo priča? Ko ga je poslao? Uopšte nije lako.“
„Prvo je potrebno da se iznesu primarne stvari koje mogu da se urade čak i u kapitalističkom sistemu“, kaže Bakić. „Recimo da običan građanin može da se čuje, što sada nije slučaj. Ili uslovi rada, koji postaju gorući problem. S jedne strane skromni, ali ostvarivi zahtevi, a s druge strane isticanje smelih ciljeva. To je pravljenje razlike između taktičkog i strateškog plana. Strategija je svrgavanje kapitalizma, ali dotle treba postići niz taktičkih pobeda.“
Na kraju, kada smo se složili da je Bakić naš savršen kandidat za predsednika Srbije, na pitanje novinara dw.com da li je optimista što se tiče nastanka i uspeha, za sada nepostojeće, levice u Srbiji, on kaže ovako (06.12.2016.): „Nisam uopšte optimista. Jer levica je, ne samo u Srbiji nego u celom svetu, u veoma defanzivnoj poziciji“, kaže Bakić. „Možete u Srbiji maštati o čemu hoćete, ali bez promena u Nemačkoj, Francuskoj, Velikoj Britaniji ili Italiji, ne može ni biti pravih promena. Mi smo duboko u kapitalističkom sistemu i promene ne mogu doći sa periferije. Pogledajte Sirizu – polomljena joj je kičma da ne bi bila virus, a polomljena je lako jer se radi o maloj zemlji na poluperiferiji, koja je pri tome i prezadužena.“
Da su ovako razmišljali revolucionarni pokreti širom sveta, čovečansrvo bi bilo uskraćeno za iskustvo da vidi sprovođenje prelaznog perioda ka komunizmu u praksi. Videli smo više modela, među njima i najbolji (sa svim manama koje je istorijski trenutak nosio) – radničko samoupravljanje! Mnogi će reći – jeste, ali imali smo SSSR i Crvenu armiju uz sebe! Da, ali do 1948. a zatim smo pronašli svoj put i balans… Sve dok im (libertarijancima) nismo dozvolili da izvuku na površinu ono najgore u čoveku, dok nismo dozvolili sebi da na čelo pustimo nesposobne ili ”prodane”, sebične i samožive… i tu nam je bio kraj.
Sada, na tim iskustvima treba graditi novo društvo. Isključiti mane koje smo kroz jedno iskustvo u praksi mogli da uočimo. A to iskustvo do danas ne bismo imali da smo čekali na promene u Nemačkoj, Francuskoj, Velikoj Britaniji ili Italiji… I, Jovo, budimo realni, te promene nećemo dočekati.
Dakle, moj lični stav: Jovo Bakić je sjajan kandidat za predsednika Srbije i čak i da ne uspe, kao što ne bi ni uspeo na sledećim predsedničkim izborima, i kao kandidat bi već mogao da učini mnogo za uzdizanje levice na političkoj sceni Srbije. Mogao bi da je ponovo približi narodu i da joj donese strateški važnu poziciju za naredne bitke, kroz koje bi na nekim sledećim izborima, pet godina kasnije, definitivno i pobedio u izboru za predsednika Srbije. Dakle, Jovo Bakić bi mogao biti najznačajnija figura za levičarsku budućnost Srbije, ali ukoliko prevaziđe strah od mogućeg neuspeha, neodlučnost, defetizam i pacifizam u sebi!
Na žalost, sa Jovom Bakićem bi se i završila lista kandidata oko koje postoje kakve-takve saglasnosti i iza koga bi mogli stati svi levičari Srbije bez izuzetka! Ipak, ja ću pomenuti još neka imena, pokušavajući da izazovem komentare i polemiku na ovaj tekst!
Ratko Krsmanović – diplomirani filozof , publicista. Kao i u slučaju Jove Bakića, ni Ratku Krsmanoviću se ne može osporiti inteligencija, obrazovanje, stručnost i retoričnost. Takođe, ideološki stoji čvrsto na principima pravog, beskompromisnog levičara. Prednost u odnosu na Jovu Bakića bi mu mogao biti ofanzivniji nastup, oštrina, utisak snažnije ličnosti i sigurnosti, harizmatičnost. Deluje odlučnije u borbi za levičarske ideje i nameri ponovnog uspostavljanja prelaznog perioda ka komunizmu. Međutim, Ratko je zbog takvih svojih stavova, moralnih principa i ponašanja često bio žrtva libertarijanaca i desničara, koji bi verovatno opet rukama i nogama kopali da pronađu prljav veš kod ovog moralno neuprljanog čoveka, kojeg je lakše diskreditovati kod neukog naroda.
Između ostalog, Ratko Krsmanović je rođen u Crnoj Gori, a u Srbiji su brojni oni koji smatraju da je Srbija uništena i opljačkana upravo zahvaljujući Srbima iz Crne Gore, koji su jedno vreme u Srbiji viđeni kao ‘’rođeni rukovodioci’’, kojih je Srbima iz Srbije više preko glave. Posle njih smo se okrenuli na austro-Srbe, kako neki nazivaju brojne istaknute rukovodioce i političke ‘’vođe’’ poreklom zapadno od Drine i Dunava. Samo iz tog razloga, dobar deo naroda bi podozrivo, ili nikako stao iza Ratka Krsmanovića. Dok u narod srpski ne dopru ponovo reči Momira Bulatovića, bivšeg predsednika Crne Gore, ovo bi mogao biti problem za predsedničku kandidaturu Ratka Krsmanovića: ‘’Dok sam ja vodio Crnu Goru i dok nije bilo bitno da li ste Srbin ili Crnogorac, tada je na popisu bilo osam odsto onih koji su se izjasnili da su Srbi. Kada je počela da se vodi antisrpska politika, na poslednjem popisu je bilo 32 odsto Srba. Kada biste sada rekli da će Srbi imati prioritet u zapošljavanju u državnoj službi, bilo bi 64 odsto Srba. Mi jesmo i Srbi i Crnogorci, i kada to bude shvaćeno ili vraćeno, Crna Gora će se vratiti svojoj duši i neće se prebrojavati.’’
Sledeća stvar koja nema veze s vezom, ali koju bi protivnici potrčali da iskoriste je činjenica da je Ratko Krsmanović bio Generalni sekretar Jugoslovenske levice (JUL), zbog čega je 9. oktobra 2000. godine i ostao bez posla. Ni kriv ni dužan! JUL je ostao u najružnijem sećanju naroda Srbije, kao interesna zajednica, čiji najistaknutiji članovi su živeli živote koji su u totalnoj suprotnosti sa proklamovanim idejama tog pokreta. Ratko je u JUL-u bio iz ideoloških razloga. Ni na kraj pameti mu nije bilo da se bogati kada je mogao, ali objasni ti sad narodu da ‘’nisi zec’’…
Treća stvar oko kojoj bi se sigurno ‘’prigodnim rečima’’ pisalo čisto ‘’radi podsećanja’’ je da je Ratko Krsmanović navodno u noći između 15. i 16. maja 1995. godine, minirao spomenik Draži Mihailoviću na Ravnoj Gori. Kako bi ko na takvo pisanje reagovao – ne znam. Ali, ja bih ga zbog toga, sve i da Ratko nema ništa sa tim činom, još čvršće podržao! Šta da radim, pristalica sam odlučnijih, borbenijih vođa, radije nego retoričara.
Neki moji sagovornici su Ratka Krsmanovića nazvali i de-mode političarem za današnja vremena, ali zar nije celokupna levičarska ideja postala de-mode poslednjih godina? Lično smatram da bi i Ratko, jednako kao i Jovo, ponavljam: Čak i da ne uspe, kao što ne bi ni uspeo na sledećim predsedničkim izborima, i kao kandidat već mogao da učini mnogo za uzdizanje levice na političkoj sceni Srbije. Mogao bi da je ponovo približi narodu i da joj donese strateški važnu poziciju za naredne bitke, kroz koju bi na nekim sledećim izborima, pet godina kasnije, definitivno i pobedio u izboru za predsednika Srbije.
Neki novi, mladi kadrovi, još manje poznati široj javnosti nego Jovo Bakić i Ratko Krsmanović? Matija Medenica iz pokreta Marks21 možda (mada sam umesto ovog imena mogao pomenuti još ko zna koliko imena mladih ljudi – jednake vrednosti, aktivnih u desetinama rascepkanih, minornih levičarskih udruženja i pokreta)? Pokret Marks21 je nedavno istupio iz Levog samita Srbije jer se Marks21 zalaže za stvaranje borbene radničke partije, za razliku od levičara-elitista, retoričara-pametnica, revolucionara za tastaturom i sličnih modernih, fensi-levičara. Od stvaranja borbene radničke partije su u Levom Samitu Srbije odustali ili nisu sposobni da ovu ideju sprovedu u praksu. Podržao bih dakle, čak i Medenicu, ali realno, nema on dovoljno životnog i radnog iskustva da bi uspeo bilo šta da napravi trenutno na političkoj sceni. Možda bi bio odlična podrška nekom drugom, sjajan agitator, ili nešto kao novi Če nekom novom Fidelu, ali novi Fidel on definitivno nije.
Mnogi su probali na društvenim mrežama, pa evo i ja ću da im se pridružim sa istim pitanjem: Ko su vaši kandidati da stanu na čelo levice, eventualno da budu kandidati na predstojećim predsedničkim izborima i zašto?
Na kraju, šta nam je činiti?
Ja bih to ovako:
- Hitno organizovati samit levičarskih organizacija, udruženja i pokreta Srbije, kao i pojedinaca koji se svojim javnim radom i istupanjem deklarišu kao istinski levičari. Znam da su levičari sirotinja iza koje ne stoji kapital i strani finansijeri, pa im nije lako ni da organizuju samit, a kamo li šta više, ali skupićemo pare nekako – zajedno.
- Jedan od ciljeva samita bi bio da pomiri ‘’teoretičare’’ i pristalice borbenih radničkih pokreta, a radi zajedničkog nastupa na predstojećim izborima. Izabrati zajedničkog kandidata za predsedničke izbore i eventualno utvrditi listu za parlamentarne izbore.
- Usvojiti plan budućih zajedničkih aktivnosti, kako u toku predizborne kampanje, tako i u post-izbornim svakodnevnim aktivnostima na ispunjenju ciljeva preuzimanja vlasti iz ruku uzurpatora i izrabljivača od strane naroda.
- Pristalice borbenih radničkih pokreta mogu iskoristiti samit za upoznavanje i zbližavanje, u cilju eventualnog formiranja frakcije u okviru jedinstvenog pokreta.
- Oni koji su i protiv jedinstvenog političkog nastupa institucionalnim sredstvima borbe kao što su izbori, ali i protiv vaninstitucionalnog modela delovanja, u stvari nisu nizašta i sa takvima treba raskrstiti i pustiti ih da nastave sa svojim radom koji će u tom slučaju ličiti na aktivnosti nekakve sekte koja čeka nekog svog Godoa; uz jasno ograđivanje levičara od takvih status quo elemenata.
- Iskoristiti samit za identifikovanje ‘’ubačenih elemenata’’, odnosno maskiranih libertarijanaca među formalno proklamovanim levičarima.
Na kraju, ako samit bude promašaj, a izbori još jedna farsa, ostaje nam samo da se vratimo izvorima (citat, Manifest komunističke partije):
Komunisti s prezirom odbijaju da kriju svoje poglede i namere. Oni izjavljuju otvoreno da se njihovi ciljevi mogu postići samo nasilnim rušenjem čitavog dosadašnjeg društvenog poretka. Neka vladajuće klase drhte pred komunističkom revolucijom. U njoj proleteri nemaju šta da izgube sem svojih okova. A dobiće čitav svet.
Proleteri svih zemalja, ujedinite se!
Zoran Arsić, Narodni front
U principu se slažem sa svim, mislim da bi samit probudio neke uspavane drugove!
SFSN
Znači, sada treba pronaći ljude koji mogu da iznesu teret organizovanja samita. Ne finansijski, već organizaciono. Za finansije sam se već izjasnio u tekstu… morali bi svi učesnici da zajedno iznesemo taj trošak kako znamo i umemo 🙁