Vesna Nikolić : Povijest Narodne fronte

NARODNA FRONTA je bio savez radničke klase i drugih demokratskih progresivnih snaga, nastao na širokoj osnovi zajedničke borbe za socijalni napredak, mir i nacionalnu nezavisnost. Narodna fronta se pojavila u razdoblju jačanja fašističke opasnosti i stvaranja fašističkih diktatura u Italiji (1922) i Njemačkoj (1933) i sazrijevanja uvjeta za izbijanje Drugog svjetskog rata.

Likvidacija svih demokratskih sloboda i ukidanje najosnovnijih demokratskih prava, u prvom redu unutar fašističkih država, težnje za ponovnom podjelom svijeta, megalomanske aspiracije fašističkih sila za svjetskim gospodstvom, za „životnim prostorom“, poticale su sve demokratske društvene snage – bez obzira na njihova politička uvjerenja, nazor na svijet, nacionalne, vjerske i druge razlike – da u fašizmu uoče glavnu opasnost za demokratske slobode i nacionalnu nezavisnost. Stoga u nizu zemalja u tom presudnom povijesnom trenutku dolazi do organiziranja širokih narodnih masa u borbi protiv fašizma koji je sve više ugrožavao elementarne tekovine slobode i demokracije.

Tako je pokušaj državnog udara u Francuskoj 6. II 1934., koji su izvršili članovi organizacije Croix-de-Feu, onemogućila radnička klasa i na barikadama prepriječila put fašizmu. Pod pritiskom partijskog članstva, koje je već u praksi stvorilo jedinstvo akcije s komunistima, vodstvo socijalističke stranke prihvatilo je inicijativu KP Francuske o stvaranju jedinstvene fronte radničke klase. Tako su u Francuskoj 27. VII 1943. te dvije velike stranke sklopile pakt o jedinstvu akcije.

U Španjolskoj su stvorene radničke alijanse koje su postale baza buduće Narodne fronte. I u Austriji je, prilikom februarskog ustanka bečkog proletarijata 1934, došlo do jedinstva borbenih akcija komunista i članova socijaldemokratske stranke, a u Italiji su 17. VII 1934. rukovodstva komunističke i socijalističke partije (u progonstvu) potpisala sporazum o zajedničkoj borbi. U međunarodnoj borbi protiv fašizma, još tokom 1934. došlo je do niza aktivnosti u nacionalnim i međunarodnim okvirima (konferencija, kongresa, apela za mir, apela protiv fašizma i militarizma) na inicijativu ranije razdvojenih, pa čak i međusobno zavađenih krila u radničkom pokretu.

Na Sedmom kongresu Kominterne 1935. Dimitrov je upozorio na nužnost stvaranja organizacije koja bi ujedinila radnike i seljake i sve antifašističke i patriotski orijentirane građane, pri čemu su posebno istaknuta pozitivna iskustva radničke klase u Francuskoj, Austriji i Španjolskoj. Na tom je kongresu naglašeno da u izvanrednim, posebno teškim situacijama može i u okviru kapitalističkih zemalja doći do sastavljanja vlade Narodne fronte u kojoj treba da sudjeluju i komunisti. Na temelju rezolucije sa Sedmog kongresa Kominterne i u njoj naznačene taktike borbe radničke klase u suvremenim uvjetima, dolazi do stvaranja antifašističkih koalicija i pučke (narodne) fronte u nizu zemalja.

Tako je u Španjolskoj u januaru 1936. formirana vlada Narodne fronte (Fronte popular). Mada komunisti nisu bili direktno učlanjeni, oni su kao predstavnici radničke klase najaktivnije radili sudjelovali u radu vlade, u ratu protiv fašizma i u borbi za obranu republike od domaćih izdajnika i talijansko-njemačkih intervencionista. Od 1936. do 1939. vlada je provela agrarnu reformu i uvela kontrolu nad krupnom industrijom.

U drugim uvjetima, i u Francuskoj je vlada Narodne fronte (Front populaire) okupila vodeće političare stranaka građanske ljevice (socijalisti i radikali) na čelu sa socijalistom Leonom Blumom i ostala i ostala na vlasti od 1936. do 1938., pa je, bez obzira na sve slabosti takve koalicije , odigrala pozitivnu političku ulogu u zbivanjima pred Drugi svjetski rat.

Godine 1937. stvorena je u Kini jedinstvena Narodna fronta, koja je i kasnije predstavljala značajnu političku snagu u borbi protiv japanske agresije.

Različiti međunarodni politički i diplomatski manevri i savezi (npr. Münchenski sporazum i sporazum Staljina s Hitlerom) i unutarnja nekoherentnost pokreta u mnogim zemljama u kojima se Narodna fronta često stvarala kao privremena politička koalicija vrhova stranaka, uvjetovali su u nekim zemalja raspad Narodne fronte još i prije izbijanja Drugog svjetskog rata.

Međutim, već u toku rata , osobito nakon pobjede nad fašizmom, stvoreni su u nizu zemalja u okviru organizacija Narodne fronte , široki savezi radnika i seljaka i radne inteligencije. Tako je npr. Otačestveni front u Bugarskoj postojao i nakon završetka rata, a bio je osnovan 1942. , zatim Narodna fronta u Čehoslovačkoj koja je bila osnovana 1945., te različite masovne organizacije i političke koalicije koje su osnovane na sličnim principima u Poljskoj, Mađarskoj, DR Njemačkoj i dr.

Ideja o stvaranju Narodne fronte u Jugoslaviji ponikla je 1930-ih godina, a do snažnijeg isticanja došla je u pripremama petomajskih izbora 1934. godine. KPJ je već 1934. godine shvaćala Narodnu frontu kao jedinstvenu političku platformu u kojoj će partija imati ključnu ulogu. Komunisti su bili inicijatori okupljanja širokih slojeva naroda na antifašističkoj platformi, demokratizaciji zemlje i jačanju njenih obrambenih moći nakon talijanske fašističke agresije na Rijeku 1932. godine. KPJ je prišla stvaranju Narodne fronte djelujući u masama, ali je inzistirala da dođe do saveza s opozicijskim građanskim strankama. Međutim, stvaranje Narodne fronte sporazumijevanjem s građanskim strankama nije imalo rezultata, jer su vodstva građanskih stranaka odbijale suradnju s komunistima. U oktobru 1937. Udružena opozicija i Samostalna demokratska koalicija stvorile su „Blok narodnog sporazuma“protiv reakcionarne politike režima. KPJ je pozdravila taj savez i tražila njegovo proširenje s predstavnicima radničke klase.

U januaru 1937. KPJ se posebnim Proglasom „obraća otvoreno vodstvu svih demokratskih partija i organizacija svih naroda Jugoslavije s pozivom da počnu pregovori za stvaranje pučke stranke za borbu protiv fašizma i rata, za slobodu i demokraciju. Ona će“, navodi se u Proglasu, „prosuditi sve prijedloge koji služe toj svrsi i trudit će se da zajedničkim dogovorom postigne sporazum s partijama i organizacijama“.

U tom smislu KPJ je vodila akciju i za osnivanje Jedinstvene radničke partije JRP, do čega uopće nikada nije došlo.

KPJ je za sve to vrijeme bila u ilegalnosti, ali je ideja Narodne fronte prodirala u javnost. To se posebno pokazalo 27. marta 1941., kada je postalo jasno koliko je javnost protiv fašizma, za slobodu i obranu zemlje. Kasnije osnivanje ogranaka Narodne fronte ima korijene u tom procesu jačanja antifašističkog i oslobodilačkog javnog mnijenja.

Djelatnost KPJ u ratu bila je logički nastavak predratne aktivnosti. Izražavalo se poziv na ustanak, po karakteru mobilizatorski i, praktično, narodno- frontovski: težio je ujedinjenju svih rodoljubivih i progresivnih snaga na jedinstvenoj narodnooslobodilačkoj i antifašističkoj platformi. Na savjetovanju u Stolicama 26. septembra 1941. govorilo se o potrebi da se antifašistički pokret postepeno pretvori u Jedinstvenu narodnooslobodilačku frontu (JNOF).

Poučena predratnim iskustvom o nemogućnosti postizanja sporazuma s vrhovima građanskih stranaka, KPJ je odmah od početka ustanka stvarala JNOF odozdo, težeći da na temelju širokog političkog programa okupi sve koji su željeli stupiti u borbu za oslobođenje.

U Sloveniji je Osvobodilna fronta (OF) odmah nakon okupacije postala kao organizacija antifašističkih grupa i snaga. Organiziranje se provodilo stvaranjem lokalnih organa te zemaljskih odnosno pokrajinskih organizacija NOF, kao u Srbiji, Vojvodini i Kosovu, kao i u Makedoniji, ili obrnuto, kao u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te Crnoj Gori, gdje su stvoreni prvo glavni pa onda lokalni organi NOF. Negdje je JNOF identificirana s Narodnooslobodilačkim pokretom (NOP). U toku 1944. i 1945. Narodna fronta organizirana je u svim jugoslavenskim zemljama i pokrajinama.

Razvitak u Sloveniji je bio je nešto drukčiji. Već od 27. aprila 1941. KP Slovenije organizirala je sastanak s kršćanskim socijalistima, demokratskim dijelom „Sokola“, socijalistima i progresivnim kulturnim radnicima. Tu se konstituira Protuimperijalistička fronta , koja je krajem juna iste godine promijenila ime u Osvobodilna fronta. Program OF, formuliran u donesen je 1. novembra 1941., a 1942., te 1945 taj je program proširila. OF u Sloveniji izvela je niz vojno-političkih i diplomatskih akcija i sve je vrijeme stvarno bila – kako je izjavljivao Boris Kidrič – „država u državi“.

NOF u Hrvatskoj razvijala se postepeno u općenarodni pokret, predstavljajući čvrstu političku bazu za razvoj NOB. Pošto je Mačekovo vodstvo odbijalo suradnju s NOP, KPH pozvala je u septembru 1941. pristaše HSS da pristupe jedinstvenoj narodnooslobodilačkoj fronti, kojoj su već bili prišli mnogi istaknuti članovi HSS i SDS. Zemaljska konferencija JNOF Hrvatske održana je 18. mala 1944. U Bosni i Hercegovini JNOF se razvija usporedno s NOP, a na konferenciji predstavnika NOP 3. jula 1944. u Sanskom Mostu konstituirana je NOF BIH.

U Srbiji su u početku konstituirani seoski, općinski, kotarski (sreski) i oružni odbori NOF, a 14. novembra 1944. bila je održana osnivačka skupština JNOF Srbije. NOF Crne Gore konstituirana je na osnivačkoj konferenciji 16. jula 1944. u Kolašinu.

Prva konferencija NOF Makedonije održana je 26. novembra 1944. u Skoplju.

Pokrajinska konferencija NOF Vojvodine održana je 11. decembra 1944. u Novom Sadu. Na Kosovu je pokrajinska konferencija NOF održana 11. i 12. aprila 1945.

U narodnooslobodilačkom ratu i revoluciji NF je postala glavna snaga čuvanja postignutih tekovina revolucije i mobilizator obnove zemlje poslije rata. KPJ je neposredno bila na čelu NF.

nastavlja se…

za Narodni front, obradila Vesna Nikolić