Igor Premužić : Pustoš njihovog mrtvog srca

Što su u tom slavlju zaboravili? Zaboravili su da se tuđoj nesreći ne veseli. Zaboravili su riječi Vlade Gotovca da onaj tko tuđu kuću pali nema svoje kuće, da onaj tko tuđu djecu ubija nema djece svoje. Zaboravili su da je sudbina prcljiva i da ima svojstva bumeranga. Hrvatskoj se dogodilo upravo ono što se dogodilo Srbima u Oluji. U Oluji je izbjeglo, a Hrvatska im nikada nije dozvolila da se vrate, kažu 200 000 ljudi, Srba. Posljednjih je godina iz Hrvatske izbjeglo više od 500 000 ljudi – Hrvata, više nego dvostruko izbjeglih za vrijeme Oluje.

Godišnjica Oluje ove je godine pala na nedjelju. Prokletstvo, kud baš na nedjelju! Neradni dan. Ipak, treba to gledati s vedrije strane. U katoličkim crkvama pozivat će vjernice i vjernike na sućut, na opraštanje i ljubav prema bližnjem, na ljubav prema drugačijem – a opet istom. Ove će nedjelje Oluju spominjati svećenici kao događaj koji nas sve opominje….Neće. Sigurno neće.

Bilo bi to normalno očekivati od institucije kao što je katolička crkva, ali to se neće dogoditi. I ove će godine Oluju spominjati kao pobjedu. Ne samo svećenici. Cijela Hrvatska, ona koju predstavlja režimska javnost, s “ponosom” će gledati na prošle dane velike pobjede….i da ne nabrajam patetične režimske formulacije ratne operacije Oluja.

Probajmo, samo na tren, biti objektivni. Što je to Hrvatskoj donijela Oluja, što smo mi to dobili tim ratnim pothvatom? Država je ratnom operacijom vratila dio područja koji nije kontrolirala. Normalne države imaju za cilj napraviti to uz što manje žrtava, s obje strane, uz što manju materijalnu štetu. Osnovna pretpostavka je da imate što manje štete – jer radi se o vašoj zemlji. Naravno, tko normalan želi spaliti svoju zemlju, uništiti je, tko normalan želi ubijati svoje državljane? Koja to normalna država teži da na njenom prostoru glavni pokretač bude mržnja prema vlastitom stanovništvu? Koja to normalna država želi imati uništenu četvrtinu svojeg teritorija?

Hrvatska. Sve to je željela Hrvatska. Uništiti četvrtinu zemlje i uništiti sav život na tom području. Po čemu to zaključujem? Nije teško – pogledajte područje koje je oslobađala Hrvatska vojska prije 23 godine. Dan danas taj je dio Hrvatske prazan, devastiran, pust i beživotan. Na tom području nema ničega, to je teritorij prepušten pticama i šikari. Nakon što je slomljen otpor, cijelo područje je spaljeno, a stotine ljudi koji su ostali u svojim kućama su pobijeni. Navode se brojevi od 10 000, 20 000 pa i 50 000 spaljenih objekata. Brojevi nisu važni jer su svi monstruozni. Brojevi nisu važni jer je dovoljno proći tim područjem i vidjeti sve spaljeno, uništeno i devastirano. Sustavno i planski. Banda može spaliti 1000, pa možda i 2000 kuća, ali cijelo područje mogu spaliti samo organizirane postrojbe koje imaju plan i sredstva, te kontrolu nad područjem koje uništavaju. Nije moguće spaliti 20 000 objekata bez dobre organizacije, ljudi koji točno znaju što rade i koji se bez problema kreću područjem koje uništavaju. Isto tako je činjenica da je moglo biti osvete, ali ubiti 1300 ljudi (prema podacima HHO), a još 800 ih je nestalo, to nije osveta pojedinaca obezumljenih ratom i boli. To je planski teror s ciljem da na tom području ne ostane nitko. Upravo je to učinjeno, bez obzira na to što o Oluji, i vremenu neposredno nakon Oluje, govorili režimski , razne deklaracije i propagandni materijali.

Počinjeni su teški zločini, zločini koji su ostali nekažnjeni, zločini za koje neće odgovarati oni koji su ih smislili i njima zapovijedali. Budimo realni, ako do sada nisu odgovarali – nikada niti neće. Hrvatsku danas vodi isti taj HDZ koji je imao sve poluge vlasti 1995., baš kao što je imao sve poluge vlasti u doba kada je počinjen i udruženi zločinački pothvat u BiH 1993. i 1994. godine. Slavili su u HDZ-u Oluju, a vjerojatno i ostale “poduhvate”. Puno moji sunarodnjaka je slavilo s njima.

Što su u tom slavlju zaboravili? Zaboravili su da se tuđoj nesreći ne veseli. Zaboravili su riječi Vlade Gotovca da onaj tko tuđu kuću pali nema svoje kuće, da onaj tko tuđu djecu ubija nema djece svoje. Zaboravili su da je sudbina prcljiva i da ima svojstva bumeranga. Hrvatskoj se dogodilo upravo ono što se dogodilo Srbima u Oluji. U Oluji je izbjeglo, a Hrvatska im nikada nije dozvolila da se vrate, kažu 200 000 ljudi, Srba. Posljednjih je godina iz Hrvatske izbjeglo više od 500 000 ljudi – Hrvata, više nego dvostruko izbjeglih za vrijeme Oluje.

Hrvatska je danas najsiromašnija zemlja Evropske unije, zemlja gladnih. Hrvatska danas ima, više od pola zemlje, pustu,praznu – jer su ljudi morali otići. Opet ih je protjerao HDZ, baš kao i one Srbe u Oluji. Nije ni to najgore. Proces potpune devastacije cijele Hrvatske će se nastaviti. Hrvatska je danas ekstremno militarizirana zemlja. Hrvatska, iako je i službeno najsiromašnija zemlja Evropske unije, troši ogromna sredstva na ofenzivno (da, napadačko) oružje. Hrvatska danas, gotovo svakodnevno, izlaže naoružanje, gura djecu u topovske cijevi i veliča rat i ratne snage. Hrvatska danas ulaže ogromna sredstva u represivni aparat, Hrvatska se u 21. stoljeću militarizirala do maksimuma.

Sve je to Hrvatska napravila na svoju štetu. Hrvatsku ubrzano napuštaju stanovnici, a taj će se proces ubrzati i to radikalno. U Hrvatskoj više nema čak niti dovoljno radnika jer nitko više ne želi raditi za tako sitan novac. U Hrvatskoj ljudi ne mogu pristojno živjeti od svojeg rada, u Hrvatskoj ljudi ne žele imati djecu – jer tko normalan želi stvarati život u bijedi i siromaštvu. Hrvatska je mjesto nepogodno za život. Tako je ono što su planirali i proveli nad onim drugima, onima koji nisu naši, zakucalo, poput bumeranga na vlastita vrata. Sudbina ima okrutan smisao za humor.

Zato ću završiti tekst citirajući Vladu Gotovca, onog istog kojeg Hrvatska tako rado citira:

“Jer onaj tko tuđu djecu ubija – nema djece, jer onaj tko tuđe majke ucviljuje – nema majke; jer onaj tko tuđe domove ruši – nema doma. Generali zato moraju znati da na ovoj zemlji za njih nema ni majki, ni djece, ni domova! Umrijet će u pustoši svog mrtvog srca! Sramit će ih se njihova djeca, jer su izgubili ljubav. Sramit će ih se njihove žene jer su bili ubojice tuđe djece. Sramit će ih se njihove obitelji jer su uništavali tuđe obitelji.”

Igor Premužić, avgust 2018.
preuzeto – Fejsbuk