TVRTKO MARAS : Lijeni poslodavci i poduzetni radnici
Dolaskom sezone, često se u medijima pojavljuje ovakvo lupetanje: “Na moru, u gradu tom-i-tom pekar ne može otvoriti kiosk jer nema radnika! Nudi se 4000 kn neto plaće i prijava!”. Kiosk poduzetnike prikazuje se kao nekakve spasitelje nacije i BDP-a koji se “faćaju s tendencijama”, kao uzdanice naše nejake privrede, i kao naš put prema svijetu i uzorima zapadnih zemalja. Takvu propagandu okupator plasira u svoje medije iz više razloga.
Jedan od razloga je da se otupi politička oštrica prigovora na užasno stanje na tzv. tržištu rada, i zanemari činjenica da tržište zapravo i ne postoji. Posloprimci nisu, kao na normalnom tržištu, u prilici da biraju poslodavce tako kao što poslodavci mogu birati posloprimce, jer ako ništa drugo, poslodavci najčešće imaju riješena osnovna egzistencijalna pitanja, a posloprimci bi ih trebali riješiti radom. Tržištem se ne može smatrati ni stanje u kojem se pristojan posao na neodređeno vrijeme može dobiti kod par tajkuna, par dodatnih stranih kompanija, i u državnoj službi. Usprkos tome što nema tržišta, ljude se pokušava uvjeriti da su sami krivi, da su lijeni i da im zato i ne može biti bolje.
Drugi je razlog da se alarmira masa nezaposlenih, i potakne da autostopom, polugladna, krene bauljati po turističkim mjestima i tražiti posao. Takve sam skupljao po državnim cestama i vodio na sendviče, intervjuirao i shvatio da im situacija nije nipošto sjajna, ni prilike da se zaposle u pekari baš nešto velike. Među njima je bilo ljudi s raznim stupnjevima obrazovanja, i s karakteristikama koje bi ih, vjerojatno, dovele do odlične karijere, ljudi koji su poslali na desetke ili stotine prijava na natječaje, i koji bi vjerojatno bili izvrsni prodavači u pekarama.
Treći je razlog indoktrinacija, naročito onih koji trebaju sami sebi objasniti zašto je njima dobro, a drugima nije. Velikoj većini pripadnika srednje klase takvo objašnjenje je potrebno, zbog toga što su ljudi, načelno, solidarni. Ideološkim podmetanjima o lijenim korisnicima socijalne pomoći, dobre ljude koji imaju solidan posao i egzistenciju, “smiruje” se i uvjerava da situacija nije krizna, nego samo treba pričekati da siromašni preuzmu sudbinu u svoje ruke.
Ipak, glavna je tema ovog članka nešto sasvim drugo. Glavna je tema da je poduzetnik, kojem nedostaju samo ljudi da otvori trgovinu ili ugostiteljski objekt, u prvom redu loš poduzetnik. To je poduzetnik koji nije planirao ljudske resurse, odnosno, poduzetnik koji ljudima ne može ponuditi ono što im treba.
Ljudi žive svoje živote, a ne žive trgovine svojih poslodavaca. Trgovine su im posao, a ako takvog posla neko vrijeme nemaju, organiziraju si život na drugi način, snalaze se raznim prihodima i uhodanim metodama koje neće prekinuti kad poduzetnička zvijezda s drvenim kioskom obeća da će tri mjeseca plaćati 4000 kuna neto, i prijaviti radnika na minimalac.
Ako poduzetnik ne zna što bi s čovjekom nakon 15. rujna, morao je prošlog listopada znati tko će mu doći raditi ove godine u lipnju. Morao je imati neku reputaciju, možda dati i neki sitni predujam za voznu kartu. Morao je biti s radnikom u kontaktu, i ako se radi o dobrom radniku, potražiti priliku za suradnju i izvan turističke sezone. Ako posluje već nekoliko sezona, morao je imati i svoju stalnu ekipu, s uzajamno razvijenim povjerenjem.
Kako je poduzetnik došao do koncesije ili dozvole za rad? Tko je sagradio taj kiosk? Hoće li išta novca biti uloženo u marketing? Koliko vremena je potrebno da se radnika uhoda u posao, i da li će poduzetnik osigurati, na svoj trošak, vrijeme probnog rada? U svim navedenim pripremama, možda je mogao, za neku plaću, tokom godine sudjelovati i radnik. Ako se radi o pothvatu “zgrabi i bježi” urod turističke žetve, u tom pothvatu radnik neće sudjelovati, nego će samo primati svoju plaću, i zajednički interes neće biti toliko važan.
Radnik će samo dobivati svoju plaćicu, nakon čega će, kad sravni troškove puta i boravka, kad uračuna odvojenost od obitelji i izgubljenu priliku da za sitnu lovu susjedima iscijepa drva i pokosi dvorišta, zaključiti da mu se sezonski odlazak na more nije isplatio. Jasno, ima i drugačijih primjera i poslodavaca, ali načelno vrijedi pravilo: poslodavac si je sam kriv što nema radnika, jer se radi o njegovom poslovnom pothvatu, njegovim odlukama i njegovim idejama o zaradi.
Kao što sam naglasio, ljudi žive svoje živote, a ne sanjaju ideje svojih poslodavaca. Radniku treba ponuditi neku perspektivu, a ako mu se perspektiva ne ponudi, on će ju za sebe tražiti sam. Da li će se tu interesi poslodavca i posloprimca preklopiti, to nije sigurno. Sigurno je da nema prostora za sažalijevanje poslodavca. Ako poduzetnik svoju priliku, na duži rok, gradi samo za sebe, ne smije se čuditi ako ostaje usamljen.
za Narodni front – Tvrtko Maras
