”Slaba Srbija – jaka Jugoslavija”

Piše : Slaven Slaviček

Srbija nije htjela ostati slaba, kako bi se Jugoslavija mogla rasturiti, a račun poslati Srbiji. Iovako se to baš tako i dogodilo. Kasno Marko na Kosovo stiže.

Postojala je povijest i prijepori u Jugoslaviji i daleko prije Miloševića.  Od 1970.i odlaska Koče Popovića sa političke scene kao zadnjeg veliko-kalibarskog srpskog političara, pa do Miloševića, štošta se izdogađalo.

A Jugoslavija u tom periodu vođena hrvatskim i slovenskim političarima donijela je prosudbu kako Srbija mora biti slaba do granice negacije postojanja, kako bi Jugoslavija bila jaka. U sloganu kojeg se vrlo dobro sjećam –‘’Slaba Srbija=jaka Jugoslavija’’. Sad, ako vi u točnost tog slogana i takve paradigme želite vjerovati, vaša stvar. Ja ne vjerujem, jer znam i širi okvir.

Hrvatski su komunisti, zapravo pseudokomunisti predvođeni Savkom Dabčević Kučar, Mikom Tripalom i dobro izdriblanim studentskim pokretom pokušali učiniti što su učinili i 20 godina kasnije. Samo s različitim rezultatom. Pokušali su razoriti Jugoslaviju i uvesti kapitalizam u ‘samostalnu Hrvatsku’. Kako u tom momentu više nije bilo Titu bliskih srpskih političara, nije se imao tko ozbiljno suprotstaviti toj ideji, a hrvatski su komunisti na momente zvučali poput političara NDH. Za sve što u državi nije valjalo optuživali su Srbiju. A kako se više nisu mogli referirati na srpsko političko vodstvo, optuživali su Beograd za pljačku. Pa je rođen slogan: Zagreb radi – Beograd se gradi. Zaviorile su se zastave bez petokrake, počelo se iz pepela izvlačiti zamjerke i iz 45.- ‘’zašto u Zagreb nije 1.ušla partizanska jedinica Ivana Šibla nego se moralo čekati Srbe, čije su jedinice opljačkale Zagreb i u Beograd odvezli sve vrijedno…zašto je centralna banka u Beogradu…čemu srpski unitarizam…zašto u miliciji i vojsci ima toliko Srba…’’ itd…u tom stilu. To je službena razina.

Ranković, Tito, Đilas

Ali, na neslužbenoj razini u narodu,stvari su bile znatno gore. Procvala je do tada brižljivo sakrivana austrofilija, sinovi ustaša i domobrana govorili su – ‘’aha,smo vam rekli ,doći ćete vi na naše’’. Dotadašnji komunisti otvoreno su djecu odveli na krštenje u crkve, a biti Srbin u Hrvatskoj postalo je čupavo biti. Kao i dijete ili unuk partizana. Insistiralo se da hrvatski i srpski jezik budu odvojeni, uvele se promjene u hrvatski jezik – točno,točka,tisuća i sl., a suprotno se smatralo srbizacijom. Ne-daj-bože da ti je pred društvom izletjelo opština ili bezbjednost…U popovom je dvorištu bilo sve više djece na primanju sakramenata. U pozdravljanje po Zagrebu i okolici umjesto dotadašnje zdravo, uvuklo se – bok. Ne bog, nema veze s tim – nego bok. Zašto bok, a ne koljeno ili lakat? Austrofilni štos. U doba Austrougarske po Zagrebu se pozdravljalo s Mein bokken- moj naklon. A u brzini se čulo samo – bok.

Dakle, germanizam se nije smatrao lošim niti opasnim, a srbizam kao hiljada…ajme majko – atak na dobar ukus i pokazatelj s kim se ne treba družiti jer nije naš.

A Milošević je u to vrijeme valjda još išao u školu.

Propao pokret Hrvatsko proljeće. Tito nije dao. Naglo, Tito više nije bio Hrvat. Raspredale su se razne priče. Najčešće kako je Rus, ubačen u Jugoslaviju da uništi Hrvatsku.

Tito i Koča, Sutjeska 1943.

No, kako je Tito stario i ispuštao konce iz ruku, a kuknjava nije prestajala, eto ti pod pritiskom Slovenije i Hrvatske novog momenta – u ime slobode, jednakosti i demokracije, nacionalne manjine moraju imati sva prava, pa i veća od domaćeg stanovništva, u protivnom se radi o nacionalizmu. I još poneke dekorativne izmjene. I eto ti Ustava vrlog i novog. Čuvenog. ‘’Slaba Srbija-jaka Jugoslavija’’. Jerbo, kako Srba ima u Jugoslaviji najviše, a na popisu odbijaju da se četiri glasa broje kao jedan, to nekako zastrašuje male narode koji bi htjeli da ih ima više. Pa,da okljaštrimo tu Srbiju i ojačamo Jugoslaviju iz koje smo prije samo 3 godine pokušali uteći put Austrije.

Albanci su slavili,to je sigurno. A za autonomiju Vojvodine koja sadrži većinsko srpsko stanovništvo nikad nije stiglo razumno objašnjenje. Napomene kako su prava talijanske manjine u Hrvatskoj i Sloveniji tako ostala zanemarena jer nisu dobili autonomiju, s indignacijom su odbijane. A ideja Vicka Krstulovića o autonomnoj Dalmaciji ad acta je stavljena i ranije, obnovu te ideje smatralo se narušavanjem hrrvatskog jedinstva. Ideja srpskog jedinstva smatrala se školskim primjerom nacionalizma.

I tako Hrvatska dobije pravo na intonaciju svoje himne, jedina u Jugoslaviji. Jer, ‘’to će osnažiti jugoslavensko jedinstvo’’. No,pokušaji drugih da uvedu republičke himne smatrani su nedopustivim i štetnim nacionalističkim ispadima. A 1979. uslijedio je i jedan do tada neviđen manevar. Pod pritiskom jugoslavenskih vlasti, sekularno određenih, priznata je autokefalnost makedonske pravoslavne crkve koja je time izašla ispod jurisdikcije SPC. Prosto da se čovjek zadivi tolikom brigom za makedonske prvoslavne vjernike. Ponadao sam se da će to značiti i kako će se slovenskim i hrvatskim katoličkim vjernicima izaći u susret proglašavajući hrvatsku i slovensku katoličku crkvu, ali su me poprečki pogledali.

A onda je umro Tito.

Već godinu iza toga, dosta dobro naoružani Albanci dižu oružani ustanak uz slogan ‘’Kosova Republjik’’. Unaprijed se znalo kako su to bili kosovski, ne srpski albanci, i kako su u Vojvodini vojvođanski, ne srpski Hrvati i Mađari. U Hrvatskoj nije bilo slavonskih, ličkih ili krajiških Srba, samo hrvatskih. Na to su mi odmah skrenuli pažnju, kako se više ne bih zabunjivao. Albanska iredenta vojno je poražena, ali politički stavovi hrvatskih i slovenskih lidera naglašavali su kako nije bitno čiji je teritorij povijesno gledano, nego koji je narod većinski zastupljen. Na upit sa srpske strane odnosi li se to pravilo i na većinski srpske krajeve u Hrvatskoj, rekli su kako to nije isto. Nisu mogli objasniti zašto nije, ali su i dalje tvrdili da nije. Pa su Srbi nastavili iseljavati s Kosova, a nasilje poput slučaja Martinović se zataškavalo. Pa je Srbima napokon dosadilo bježati po Srbiji i organizirali su štrajk. Uletjela milicija i jebala im ‘’nanu nacionalističku’’.

A onda je došao Milošević. Došao je on i prije,ali ga nitko nije primjećivao dok nije viknuo: Niko ne smije da bije narod. ‘’Pazi ti nacionaliste. Nacionalisti neće iz vlastitih kuća, da bidnemo demokracija, a ovaj neće da ih bije. Zlo jedno.’’

I tako je rođen povod za buduće rasturanje. Jer ta Srbija nije htjela ostati slaba, kako bi se Jugoslavija mogla rasturiti, a račun poslati Srbiji. Iovako se to baš tako i dogodilo. Kasno Marko na Kosovo stiže.

Slaven Slaviček, Hrvatska