Marko Milošević: Kako preživeti budućnost?

((Bitna dopuna: Ovaj tekst sam započeo pisati prije dosta vremena. Nažalost dugo je stajao ‘skoro-pa-dovršen’ dok sam bio okupiran drugim stvarima. U međuvremenu je izašla ova vijest a ubrzo nakon toga i ova, o otapanju sibirskog permafrosta (vjerojatno najgorem klimatskom procesu koji se trenutno odvija). Ako već niste upoznati, predlažem da ih pročitate prije nego nastavite s ovim. Također, u međuvremenu su izbili požari po Dalmaciji i sve što ih je pratilo pa je i to svojevrsna dopuna momentima u tekstu.))

Zaokret u formi i sadržaju.

Umjesto jugo-i-sovjeto-nostalgije, umjesto obračuna sa falsificiranjem NOB-a, Tita i Jugoslavije od strane desnice i liberala – pogled u budućnost. S obzirom da je budućnost, kako stvari stoje, prilično crna, na stranu hvalevrijedni proboji nade u mogućnost drugačijeg svijeta (Corbyn, Melenchon, Sandersova kampanja, lokalni uspjesi domaće ljevice), trebat će nam snažna baterijska lampa kako bi rasvijetlili kosture, zvijeri i čudovišta koji nas očekuju u mraku budućnosti.

Govorim, naravno, o budućnosti Zemlje, planeta, ili barem planeta u onoj mjeri u kojoj smo mi na njemu – dakle, o budućnosti “ljudske civilizacije”.

ŠTO JE “LJUDSKA CIVILIZACIJA” DANAS?

Ogromna većina ljudi danas živi u kombinaciji tržišne ekonomije s privatnim vlasništvom nad resursima i poduzećima (dakle, u kapitalizmu). Na razini političke organizacije, pak, osnovni oblik organiziranja je država kao temeljna “pravna osoba”, i ono što se zove “parlamentarna demokracija” kao način uređivanja političkih i pravnih odnosa te vlasti u nekoj državi. Nijanse, finese, lokalne razlike u korupciji ili snazi institucija, pa na kraju i ekonomsko-politička snaga neke zemlje su za razinu kojom ću se ovdje baviti nebitne.

Poanta ovog teksta je da na nekoj bazičnoj razini pokuša izjednačiti neke osnovne političko-ekonomske uvjete u Švedskoj, Angoli i Narodnoj republici Kini (koja, primjerice, nema višestranački sistem, ali itekako ima tržište, sve snažniji privatni sektor i sve krupnije kapitaliste).

E, sad kad smo riješili uvertiru, možemo probati napraviti uravnilovku pa reći da je ljudska civilizacija – takva kakva jest, godine gospodnje 2017. – ustrojena u države te je kapitalistička i “parlamentarno-demokratska”.

Iznimke na razini statističke pogreške (kojekakve kube i sjeverne koreje) ne predstavljaju neki faktor na globalnoj razini, naročito ne za materiju ovog teksta.

KAKO NA LJUDSKU CIVILIZACIJU UTJEČU KAPITALIZAM I “PARLAMENTARNA DEMOKRACIJA”?

ŠOKANTNO OTKRIĆE: na brojne, mahom pogubne načine.

Kombinacija ekonomske moći, koncentrirane u kapitalistima-tajkunima, monopolističkim korporacijama i njihovim lobistima te sličnim fenomenimas ekonomske strane, te političkog tržišta sistemskih stranaka u “izbornoj utakmici” s političke strane, stvaraju pogodne uvjete za usmjeravanje društva i političkih procesa u smjeru koji odgovara jednoj brojčano zanemarivoj, ali iznimno utjecajnoj grupi ljudi. To su, naravno, kapitalisti (i globalno i u pojedinim zemljama), te političke elite (opet, globalno i u pojedinim zemljama).

Kako izgleda to (pre)usmjeravanje ciljeva i fokusa? Evo, primjerice: jedan od najvećih, najobuhvatnijih globalnih konsenzusa koji trenutno važi je onaj o katastrofalnom razvoju klimatskih promjena. Nasumičnim odabirom – relevatni materijali nalaze se u izvještajima UN-ovog IPCC-a, u poznatom Biltenu atomskih znanstvenika koji je nedavno pomaknuo “sat za kataklizmu” na nekoliko minuta do ponoći, pa zatim u istupima pojedinih uglednih klimatskih znanstvenika, primjerice Jamesa Hansena.

Unutar globalne znanstvene zajednice, koja je često prilično konzervativna u svojim stavovima i procjenama (jer je poput svih ostalih i sama pod utjecajem političko-ekonomskih prisila, podložna korupciji i vezana rigidnim pravilima tzv. znanstvene metode), polako se širi stav/probija svijest kako se približavamo točki s koje nema povratka. Drugim riječima, čak i kad bi se u bliskoj budućnosti utopistički “svi skupa ujedinili” kako bi poduzeli nužne poteze oko zagađenja okoliša (način proizvodnje i distribucije roba i usluga, ovisnost o fosilnim gorivima itd.) – i dalje bi moglo biti prekasno za očuvanje onoga što “mi na Zapadu” smatramo tekovinama “svoje” civilizacije.

Naravno, a to je i jedna od poanta teksta – umjesto da vodimo ozbiljne, globalne razgovore o tome što i kako napraviti čim prije, umjesto da djelujemo kolektivno, globalno i radikalno – mi se redovno, predvidljivo, a naročito u “predizbornim vremenima” bavimo Piranskim zaljevom (HR), izgradnjom zida prema Meksiku (SAD), najavljujemo povratak legalizacije lova na lisice (Britanija), potičemo religijske i etničke sukobe (Britanija, Francuska, Njemačka), branimo pobačaje (HR, Poljska), rehabilitiramo poražene fašiste (HR, Srbija, Slovačka, Ukrajina) i tako dalje.

Zašto je tomu tako? Zašto to “ljudi” (tko god bili, kako god ih definirali) trpe, toleriraju, sudjeluju u tome? Jesu li stvarno ljudi toliko glupi, što je zaključak koji možemo pročitati kod svakog boljeg fejsbuk filozofa i profesionalnog kužera stvari?

Odgovor je možda paradoksalan, s obzirom na prevladavajući liberalnu ideologiju o “slobodi”, “izboru”, i “slobodi izbora”. Ljudi nisu glupi, tj. svakako većina nije, tj. svakako ne oko osnovnih pitanja svojih interesa. Jednostavno nemaju izbora, a često ni potrebnih informacija, što je neraskidivo povezano jedno s drugim.

KAKO LJUDI ŽIVE, I KAKO TO UTJEČE NA BUDUĆNOST CIVILIZACIJE?

Ljudi žive teško. Statistički, od sedam-i-kolko-nas-već-ima-milijardi, velikoj većini je životna svakodnevica znatno obilježena materijalnom nesigurnošću, većom ili manjom.

Naravno, ta nesigurnost se potpuno drugačije manifestira na Pešćenici, u Kninu, u londonskom predgrađu, u nekom mrtvom industrijskom gradu na sjeveru Engleske, u nekoj od ljudskih košnica u novo-stvorenim kineskim industrijskim gradova, u ruralnom južnom SAD-u, ili pak u nekom getu u Somaliji. Zaista, mogli bismo reći da se svakodnevna stvarnost tih lokacija, te većine ljudi koji u njima žive, puno više razlikuju nego što imaju ikakve sličnosti. A opet, to je tek površinski dojam – u suštini ti se ljudi suočavaju i sa istim problemima, i sa uzrocima tih problema, i u konačnici žive u istom globalnom sistemu. Iako je taj sistem “negdje majka, negdje maćeha”, u konačnici ne smatra život Engleza iz Dorseta (ili Grenfell Towera u Londonu!) ništa bitnijim ni važnijim od života nekog Afrikanca, skladištara u Mogadishuu.

Ovo nije samo apstraktna tvrdnja na razini nekog neuhvatljivog “sistema” – taj sistem ima svoje upravljače – kancelarke, predsjednike, ministre, ugledne poduzetnike, investitore i filantrope, a svima njima skupa se živo jebe za sve nas – od New Yorka, preko Londona, Addis Abbebe, pa do Zagreba.

Vratimo se na početak: jedna od temeljnih postavki polit-ekonomskog sistema koji trenutno vlada svijetom je upravo da pojača, naglasi a po potrebi i stvori “razlike” između naroda u Dorsetu, Mogadishuu i Teheranu, te da aktivno radi na razbijanju svijesti i jedinstva u borbi protiv problema koje muče ljude iz našeg primjera. Reći da ljudi žive teško, u ovom kontekstu, ne znači zadržati se na filantropskom, humanitarnom, moralističkom zgražanju. Od toga nema kruha, ni doslovno, ni poslovično, ni u konačnici politički.

Dakle, ljudi žive teško. Kad to kažem, želim reći da je dobar dio misaonih procesa koji ljude (većinu ljudske rase, alo!) okupira na dnevnoj bazi, o čemu razmišljaju i što ih brine, onaj vezan uz materijalnu egzistenciju – ili kraće, novac.

Kako do novca? Imamo li ga dovoljno? Koliko će nam ga trebati u budućnosti? Za vlastitu starost? Za našu djecu? Za djecu naše djece? Hoće li “konačno krenuti na bolje”, kao što nam obećavaju sa TV-a? Može li im se vjerovati (‘naravno da ne, svi su oni isti’)? Ako im se ne može vjerovati, ako su svi isti, što nam onda preostaje? Kako da se snađemo, da se osiguramo? Ako je svijet ovakav i ide u još gorem smjeru, ako su ljudi podmukli i zli, ako su svi političari pokvareni – kako se snaći? Kome vjerovati? Najlakše bi bilo prihvatiti pravila igre – čovjek čovjeku vuk, gledaj svoja posla, snađi-se-druže, pomozi sirotu na svoju sramotu, itd. itd. itd.

Tako nekako, dok razmišljam o tome što da se radi, zamišljam stotine milijuna ljudi kako se grizu istim mislima, po svim gradovima i selima kugle zemaljske.

U tom smislu, između Kozari boka, Stockholma, Dorseta i Mogadishua nema ni grama razlike. Šanker u Dorsetu, doduše, ima kakvu-takvu socijalnu državu (koja mu pred očima nestaje) i notorni smartfon pa može lakše čitati portale, slati gnjevne statuse i slično. Onaj naš skladištar u Mogadishuu, po svoj prilici, taj smartfon nema, a pojam socijalne države za njega znači nešto prilično drugačije. I naravno, druge je boje kože.

Dugoročno, najveći problem sa time kako ljudi žive (osim same činjenice da žive loše, jasno), u odnosu prema globalnim zadacima s kojima se pod hitno mora suočiti radni narod svijeta, je u tome što ljudi pritisnuti neimaštinom i nesigurnošću nemaju ni vremena, ni volje, ni informacija, ni samopouzdanja, a često, tamo gdje nema radničkih partija ili sindikata, ili se oni tek izgrađuju, ni načina za djelovati u skladu sa svojim materijalnim interesima. Opet, ti fenomeni su itekako isprepleteni i povezani.

I to je zaista jedno poprilično univerzalno iskustvo – koliko god svakodnevice Stockholma, Zagreba i Mogadishua bile nespojive, svojevrsna paraliziranost, strah i hendikepiranost duha koja pogađa ljude kada doslovce ne znaju što im sutra nosi – to je ono što zaista nadilazi sve jezične, kulturne, etničke i političke granice između većine radnih ljudi svijeta.

Omjer ljudi direktno pogođenih takvom egzistencijom je, naravno, potpuno neusporediv u Engleskoj i Švedskoj ili Kini i Angoli. To je ona razlika u “životnom standardu” i “indeksu razvijenosti”. To je onaj razlog zašto imamo Prvi, Drugi, Treći i koji još Svijet.

Ali na kraju balade, koliko god te razlike bile ogromne, one ne mijenjaju ništa u suštini stvari, niti u smjeru u kojem globalno društvo ide, niti na ukupne izglede za daljnji razvoj ili opstanak čovječanstva.

Kapitalizam je odavno globaliziran. Kriza je odavno globalizirana. Posljedice metana u atmosferi (iz pregrijanog sibirskog permafrosta) i otapanje polarnog leda nemaju naročitog obzira prema državnim granicama.

Narod nije glup – ali onaj tko misli da je (ne)posjedovanje smartfona ili boja kože ljudi na svijetu od većeg značenja za razumijevanje današnjeg stanja, od činjenice da je rečenica s kojom bi se mogao identificirati najveći broj ljudi na svijetu (tj. radnica i radnika u globalnom kapitalizmu!) ona “teško se živi, jarane” – e, taj stvarno jest glup.

O UTJECAJU PRIRODE NA POLITIKU

Dakle, što imamo? Imamo zavađeni, podijeljeni svijet – podijeljen između država, podijeljen između vojno-političko-ekonomskih blokova pojedinih država, podijeljen etnički i religijski, podijeljen, u konačnici i ab ovo, na klase – vladajuće i potlačene.

Zvuče li vam ovo kao uvjeti u kojima se mogu makar započeti, a kamoli uspješno sprovesti svi oni kritično potrebni zadaci koji su pred nama u narednim godinama, najviše desetljećima, prije nego dođe pravo sranje? Naravno da ne. Kako sada stvari stoje, ne samo na razini “trenutnog stanja u svijetu”, nego i svega što donekle sigurno možemo pretpostaviti za bližu budućnost, klimatska kataklizma nekog ranga čini se neizbježnom.

Ugrubo, što bi mogli očekivati: katastrofalan rast razine mora (poplave, smrt!), dodatan kaos temperaturnih ekstrema (glad!), osiromašenje biosfere (glad!) i slične divote koje bi u bližoj budućnosti mogle podjednakom surovošću i posljedicama pogoditi i New York i London i Los Angeles, kao i stotine milijuna ljudi u istočnoj i jugoistočnoj Aziji.

Ali, naravno, to još nije sve! Ako nazovete odmah, dogodit će se i —

— Naime, “ljudi” i “priroda” ne žive u nekim odvojenim dimenzijama. Dakle, pitanje uređenja ljudskih života i globalnih društveno-političkih odnosa, te ukidanje kapitalizma koje je preduvjet za to uređenje, ne mogu se ni zamisliti, a kamoli sprovesti, neovisno o klimatskoj situaciji našeg planeta i općenito prirodnom okruženju.

A s obzirom da se “globalna zajednica” – drugo ime za političke, vojne i ekonomske interese nekolicine najvećih igrača – uopće ne suočava sa izazovima ispred sebe, čini se logičnim pretpostaviti da bi skoro izbijanje težih ekoloških incidenata bez greške dovelo do ozbiljne eskalacije vojnih i političkih sukoba na globalnoj razini. Već ionako vodimo ratove zbog resursa – fosilnih goriva. Potencirajte tu situaciju sušama, poplavama, i nestašicom hrane, pa razmislite o scenarijima.

Naročita opasnost “trećeg svjetskog” dolazi sa “razvijenog” Zapada (čitaj: NATO&klijentela) čija je vojna tehnologija i sposobnost sijanja smrti bez premca, a uz to koriste disproporcionalnu količinu resursa za održavanje domaćeg potrošačkog društva.

Eto, Trump je nedavno povukao Ameriku, najvećeg svjetskog zagađivača, iz Pariških ugovora – iznimno slabih i nedovoljnih mjera za pokušaj suzbijanja/sprečavanja klimatske katastrofe. Čak i takve mjere su se pokazale kao prevelika barijera ostvarenju profita nekih industrija, koje su posljedično uspješno izlobirale efektivno gašenje čak i takvog polovičnog “pokušaja”. Nedavne vijesti tvrde kako je francuski bankar trenutno zaposlen kao šef države, Emmanuel Macron, uspio “nagovoriti Trumpa” da ipak ne izađe iz Ugovora – napeto pratimo razvoj situacije.

Ili, kraće – ne samo što vladajuća klasa ne čini ništa kako bi “spasila civilizaciju”, nego aktivno, iz kratkovidnih i sebičnih interesa, radi na suzbijanju svih potrebnih mjera za taj veliki zadatak. To ne samo što je samo po sebi smrtna osuda za tu klasu, nego indirektno priprema uvjete za famozni “treći svjetski” koji više uopće nije nezamisliv u kontekstu klimatskih katastrofa, manjka resursa (poglavito hrane) i sličnih uvjeta koji bi lako mogli doći.

Ovo sve, naravno, uopće ne zahvaća aktualne sukobe, vojne intervencije i ratne zločine, od Latinske Amerike preko arapskog poluotoka do Ukrajine – koji, koliko god bili odvratni, huškački i krvoločni, još uvijek ipak spadaju u standardni biznis model kasnog (imperijalističkog) kapitalizma.

Ili, još kraće – ili bi mogli najebat zbog klime, ili bi mogli najebat u ratovima zbog klime, ili bi mogli najebat u pravoj kataklizmi kad dođe Hobbesovski moment “svatko protiv svakog” u sukobima *nakon* što klimatske promjene u kombinaciji sa privatnom, tržišnom ekonomijom oduzmu uvjete za potrošački život u kapitalizmu onima koji su na njega navikli (opet taj razvijeni Zapad), a igrom slučaja su naoružani do zuba.

Dakle, daljnji razvoj naglih i štetnih klimatskih promjena automatizmom stvara uvjete za rušenje “međunarodnih institucija” koje bi trebale regulirati globalne odnose. Mislite li da će UN i njegovi “programi pomoći” i “diplomatski kanali” opstati ili imati neku funkciju, u ovakvim globalnim odnosima, ako u nekom trenutku zapadni svijet (primjerice SAD) ostane bez trećesvjetskih trgovinskih partnera od kojih uvoze hranu i druge resurse?

Na prvi znak ozbiljnog rušenja uvjeta života u NATO zemljama (ne zbog loše poslovne godine nego zato što nam klima odlazi u kurac), možemo očekivati vučju politiku u stilu kakvog uživo još nismo vidjeli. Lokalizirana krvoprolića kojima smo trenutno svjedoci bit će uvertira najmanjeg ranga spram “politike” kakvu bi mogli imati pred sobom ako zaista dođe do nestašice.

Ne umjetno izazvane nestašice iz “hladnog pogona” kapitalizma, primjerice zbog neoliberalnih mjera štednje ili špekulacija pojedinih kapitalista s ciljem podizanja cijena, ili nejednakog razvoja Istoka i Zapada, Sjevera i Juga – nego nestašice zato što je solidan komad monsunske Azije, obalne Južne Amerike ili neke treće lokacije potpuno devastiran i/ili pod vodom; ili zato što u nekoj “slabije razvijenoj regiji”, također izvoznici sirovina i hrane, vlada doslovce nezapamćena suša. Ili, možda, zato što su neki od zapadnih “alfa-gradova” pod vodom.

Dakle, ekipa, nema hrane. Točka. Ni za hamburger, ni za kebab, ni za prehranu stoke od koje ih radimo, ni za porciju slasnih pomfrita uz to sve.

Di smo onda?
Hoćemo li i tada puštati institucije da rade svoj posao?
Koje institucije? U čije ime?

PREMA ZAVRŠETKU

Elem, što želim reći? Ne samo što se “objektivna situacija” na globalnoj razini čini vrlo opasnom za srednje-ili-dugoročni opstanak ljudskog projekta (jurišajmo prema zvijezdama! i to sve), nego i to da daljnji razvoj situacije u smjeru pogoršavanja klimatskih uvjeta o kojima ovisimo garantira daljnji raspad međunarodne politike i istinski povratak maksimama “ko je jači kvači” i “čovjek čovjeku vuk”.

Daleko bilo da se trenutna “ljudska civilizacija”, onako kako smo ju ranije definirali, treba očuvati – dapače, možemo joj jedino pomoći da se što brže i bezbolnije spusti u svoj grob. Ali ključno pitanje nije to. Ključna pitanja su tko će (koja klasa?), kada, kako i u kojim uvjetima “biti šofer” na sprovodu ove i ovakve civilizacije.

Prije stotinu i jednu godinu, usred krvoprolića 1. svjetskog rata, velika revolucionarka Rosa Luxemburg sročila je jednu od najpoznatijih parola u povijesti radničkog pokreta: socijalizam ili barbarstvo.

Ta parola je tada, jasno, imala prvenstveno agitacijski i mobilizacijski cilj – prikazati ljudima u kojim uvjetima se nalaze zahvaljujući jurnjavi za profitom u svijetu podijeljenom između nekoliko imperijalističkih, kolonijalnih velesila, i pokušati ih “osvijestiti” da je izlaz moguć i da leži u smjeru revolucionarne promjene ekonomskih odnosa.

Ali, kako mi se danas čini, nije mogla biti *isključivo* agitprop. To je vrijeme prvog svjetskog rata – krvoprolića po intenzitetu i rasprostranjenosti bez presedana u dotadašnjoj povijesti. Drugarici Rosi Luxemburg se tada moglo činiti sasvim zamislivim da bi se taj sukob (ili neki nastavak istog) mogao protegnuti do točke potpunog uništenja tadašnjeg društva. Međutim, kao što znamo, nije.

Dobili smo “ligu naroda”, “vajmarsku njemačku” i još neke divne pojmove. Kapitalizam je pokazao veću sposobnost očuvanja nego smo se nadali. No ubrzo je izbila ogromna ekonomska kriza, a zatim i drugi svjetski rat.

Ponovno je bilo socijalizam ili barbarstvo. U praksi, bilo je SSSR ili nacistička Njemačka, i završilo je pobjedom SSSR-a (izostavimo regionalne aktere za ovu priliku i zanemariv doprinos zapadnih saveznika) te privremenom podjelom na dva sistema u doba Hladnog rata.

No kapitalizam je uspio preživjeti i taj period, a u konačnici – uvelike zahvaljujući i vlastitoj većoj beskrupuloznosti te nemjerljivo boljim početnim uvjetima razvoja – trijumfirati u Hladnom ratu te zavesti ponovnu dominaciju nad cijelim svijetom.

2017. je godina. Po čitavom svijetu ljudi ginu i izrabljuju se zbog profita neprestano u ovih 72 godine otkako je završio drugi svjetski. Kapitalizam nema realno postojeću prijetnju u smislu alternativnog ekonomskog modela 27 godina.

U većini zemalja svijeta, a naročito u vojno i ekonomski najsnažnijim (pa dakle i globalno najopasnijim) zemljama, revolucionarne ili radikalne ljevice politički dovoljno snažne (i naročito masovne, u smislu angažiranosti na koju mogu računati od radničke klase) za suočavanje sa zadacima pred nama trenutno nema; ili u boljoj varijanti je nova, slaba i u izgradnji.

Stanje nije dobro.

Ali povijest nije ni završena, ni linearna, niti joj se tijek može predvidjeti u nekom pozitivističkom smislu. Treći svjetski može izbiti za mjesec dana ili nikad. Vizionarska budućnost na tragu Zvjezdanih staza može biti stvarnost već za našu pra- ili šukun-unučad, a isto tako i distopije Mad Maxa i Waterworlda (Kevin Costner, joj).

Što bi moglo pozitivno utjecati na ishod? Gdje čuči potencijal za emancipaciju od kapitalizma? Kako ga iskoristiti? Imal’ išta pozitivno u cijeloj priči?

Kako do replikatora i potpuno automatiziranog, luksuznog svemirskog gay komunizma, umjesto do distopije i Kevina Costnera?

O svemu tome ću pokušati napisati nešto suvislo u idućem dijelu, koji će izaći bog zna kad.