Marko Đelević : Odlazak mladih iz Srbije – koji su uzroci i šta bi omladinu moglo zadržati u svojoj zemlji

Vrlo je jednostavno, ako vam ne odgovara stranačko zapošljavanje, utičite na to da se takva pojava iskoreni. Ako vam smeta to što su male plate, borite se da one porastu. Mladi ljudi moraju ostati da se bore, jer nema ko drugi. Niko drugi neće umesto nas menjati stvari, to je naša stvar. Ako budemo bežali za većim novcem i „boljim životom“ brzo ćemo se razočarati. Ako mladi nastave ovim tempom da odlaze iz Srbije, nje uskoro neće biti, zato je bitno da ostanemo ovde i da se organizujemo. Da stanemo u odbranu svojim prava i da se borimo za bolje sutra, svi zajedno. Ne dozvoli da te sistem pojede, pojedi ti njega!
Odlazak mladih ljudi u inostranstvo je jedan od najvećih problema sa kojima se naše društvo susreće. San velikog dela srpskih studenata i mladih ljudi generalno je što skoriji odlazak iz Srbije. Šta je to što mladog čoveka natera da napusti svoju zemlju, svoju porodicu, prijatelje i da sreću potraži u nekoj bogatoj zapadnoj zemlji? Da li društvo i država imaju razumevanja za svoju decu i da li ta deca zaista žele da napuste Srbiju?
Odlazak ljudi u inostranstvo, pre svega na zapad, je samo posledica kojoj prethodi skup uzroka.
Kao glavni uzroci odlaska mladih iz zemlje uvek se navode niske plate, manjak odgovarajućeg posla (u skladu sa stručnom spremom) i generalno nizak životni standard. I to je sve tačno. U Srbiji plate jesu niske, životni standard jeste loš, a školovani ljudi rade poslove koji nisu u skladu sa njihovim obrazovanjem. Ipak, da bi razumeli problem u potpunosti, moramo znati zbog čega su plate niske i zbog čega nema posla za najbolje studente.
Naši zapadni prijatelji nam govore Srbija je zemlja u razvoju i kao takva ona svojim građanima ne može priuštiti visoke plate, bar ne još uvek. U praksi je situacija takva da je Srbija ratom uništena zemlja, upravo od tih zapadnih prijatelja i to ne zato što oni nas mrze jer smo „nebeski narod“, već zato što im je smetao sistem socijalizma kome je i Srbija pripadala, kao deo Jugoslavije. Jugoslovenski socijalizam nije bio pravi socijalizam i imao je mnoge mane, ali je koliko-toliko bio pravedan i nije dozvoljavao kapitalistima da rašire svoje grane po Jugoslaviji. Zbog toga su kapitalisti i odlučili da zavade narode bivše Jugoslavije i pomognu u rušenju socijalizma na ovim prostorima. Oni su u svojoj nameri uspeli, rasturili su Jugoslaviju i počeli su da razvijaju kapitalizam u državicama koje su nastale raspadom Jugoslavije. Kako su bivše jugoslovenske republike ratom razorene, postale su pogodne za ucenjivački pristup zapada. Kapitalisti su počeli da dovode svoje fabrike i da zapošljavaju naše ljude za vrlo male pare. To je zapravo i bio cilj i razlog ratnih sukoba-stvaranje pogodnog prostora za gomilanje kapitala i pravljenje ekstra profita.
U tome je i odgovor na pitanje zašto su i plate u Srbiji danas male.
Male su jer je Srbija i danas u istom, pa i lošijem položaju nego pre dvadeset ili trideset godina. Takođe, domaći političari imaju veliku ulogu u korišćenju radne snage za male pare. Neverovatno deluje činjenica da je Predsednik Srbije pohvalio našu radnu snagu kao jeftinu i izdržljivu i pozvao strane investitore da otvore svoje firme u Srbiji i naravno pokupe plodove rada naših ljudi. Danas se kapitalizam u Srbiji raširio i učvrstio, tako da su i plate srazmerne takvoj situaciji.
Drugi veliki uzrok odlaska mladih jeste teško pronalaženje odgovarajućeg posla, pa tako nije retka situacija da najobrazovaniji ljudi rade fizičke poslove, a ne tako obrazovani ljudi imaju visoke pozicije, pa obavljaju čak i najviše državne funkcije.
Situacija u Srbiji je takva da se posao može dobiti na tri načina. Prvi i jedini ispravan način je konkurisanje za posao. Nažalost, slučaj u kome mlada osoba na konkurs ponese diplomu, znanje i volju, nije baš najefikasniji način da se dođe do posla. Mnogo efikasnije i lakše se može doći do posla na sledeća dva načina : preko stranke i preko rodbinskih veza.
Posao preko stranke je nešto što je zapravo postalo trend u našoj zemlji. To je postalo toliko „normalno“ i uobičajeno da je čak i jedan narodni poslanik na televiziji, javno rekao da u podeli izbornog kolača ugovara poslove i visoke funkcije svojim stranačkim parazitima. Zabrinjava činjenica da se određen broj mladih bira upravo taj put. Oni na neki način idu linijom manjeg otpora i prihvataju da svoj obraz prodaju za posao preko stranke. Podatak da u Srbiji trenutno postoji preko 100 aktivnih stranaka je potpuno nesrazmeran broju stanovnika, ali je i dobar pokazatelj na koji način mnogi ljudi danas dolaze do posla i zbog čega zapravo obrazovani ljudi ne mogu da nađu posao u skladu sa stepenom obrazovanja. Neka svako od nas pokuša da se stavi u situaciju odličnog studenta koji svojim očima gleda kako umesto njega posao dobija neki stranački sluga koji je bio lošiji student od njega, ili uopšte nije ni bio student. To je ono što najviše pogađa mlade ljude. Čak i oni koji nisu to osetili na svojoj koži, shvataju da se to oko njih dešava i da će se to možda i njima u budućnosti desiti.
35 000 ljudi godišnje napusti ovu zemlju, a niko ne pokušava da spreči to. Nikoga ko je na poziciji nije ni briga da reši taj problem, njima i odgovara što manji broj obrazovanih i mladih ljudi. Tako se jednom prilikom gradonačelnik Čačka ”izleteo” i rekao da je srećan jer je napravljen veliki korak ka odlivu mozgova iz Čačka prvo u Beograd, a kasnije u širom Evrope i sveta. Upravo to bi političari hteli, što manje obrazovanih mladih ljudi, a što više radne snage za stvaranje ličnog i porodičnog kapitala. Takođe, dobijanje posla preko porodičnih i rodbinskih veza je veliki problem i to je, kao i zaposlenje preko stranke, postalo nešto sasvim uobičajeno. Zaposlenje preko rodbinskih veza podjednako pogubno utiče na pitanje ostanka mladih u zemlji, jer ako nisi član stranke, a nemaš nikog „svog“ u firmi ili na nekoj važnoj poziciji, teško da ćeš naći bilo kakav posao, a tek je teško doći do odgovarajućeg radnog mesta. Naravno, ne odlaze samo obrazovani ljudi iz Srbije, odlaze ljudi svih nivoa obrazovanja, ali je za jedno društvo najpogubniji gubitak obrazovanih ljudi, ljudi koji imaju izraženu kritičku misao i koji bi se na taj način mogli suprotstaviti sistemu kapitalizma i njihovim političkim poslušnicima.
Kada se govori o odlasku mladih iz zemlje, ne sme se zaboraviti da uticaj na razmišljanje studenata imaju razne agencije koje šalju studente na rad pre svega u SAD. „Work and travel“ programi su smišljeni da bi se studentima uzeo novac koji oni zapravo nemaju, onda te studente pošaljete u Ameriku da rade da bi vratili taj novac. Iskustva studenata su naravno različita, jer nije isto kada na rad u Ameriku ode student kome roditelji imaju da plate program i da ne trepnu i kad na izrabljivanje ode student koji jednostavno nema novca, pa roditelji moraju da podižu kredite i da se zadužuju. Ali krenimo od početka.
Kada čujemo „work and travel“ očekujemo da je to ravnomerno raspoređen rad, ne suviše težak rad, prilagođen studentima, a očekuju se i putovanja širom Amerike. U realnosti, situacija je potpuno drugačija. Student se na ”work and travel” program prijavi pun entuzijazma, očekivanja i sreće. Neverovatno je to koliko pojedini studenti sanjaju o odlasku u Ameriku, nadajući se valjda ostvarenju američkog sna…Međutim kada dođu na razgovor u W.T. agenciju, sačekaju ih ne tako ohrabrujuće vesti. Divni ljudi iz predivnih agencija za svoje usluge traže preko 2.000 dolara, bez sporednih troškova, avionske karte itd. Studenti su dakle u samom startu, kada kroče na tlo Amerike u minusu preko 3.000 dolara. Roditelji koji imaju, taj program isplate, međutim većina ljudi ne može da isplati toliki novac. Onda divne agencije nude studentima da se isplata izvrši na više rata, a pošto su i te rate za studente prevelike, agencije im nude saradnju sa bankama. Tu se u celu priču uključuju i najveći zelenaši današnjice – bankari. Pošto je za podizanje kredita potrebno imati određena primanja, veseli studenti moraju obradovati svoje roditelje, stavljajući još jedan kredit na njihova leđa.
Kada studenti konačno stignu u SAD, najčešće se u startu razočaraju, jer nije redak slučaj da studente čak niko ni ne sačeka na aerodromu, tako da su pojedini studeni satima čekali da se neko pojavi i nađe im smeštaj. Onda studenti dobiju jedan posao, najčešće su to fizički poslovi, tako da studenti i studentkinje rade u hotelima, restoranima, buticima. Oni tu rade kao pomoćno osoblje, čistačice i slično. Na poslu ih naravno maltretiraju poslovođe, šefovi koji uvek traže više, uvek su nezadovoljni radom naših ljudi. Ako bi studenti radili samo jedan posao, to bi bilo dovoljno da prežive u Americi tih nekoliko meseci i da delimično vrate dug agenciji. Pošto žele ipak nešto i da zarade, studenti su prinuđeni da rade još jedan posao, tako da praktično nemaju vremena da spavaju, a ne da putuju. Njihovo radno vreme je od 13 do 15 sati dnevno.
Sve ovo znači da se „work and travel“ agencije bave najgorom vrstom eksploatacije radne snage-eksploatacijom studenata. Studenti iskoriste neki od slobodnih dana u Americi da posete neki od velikih gradova, slikaju se pored neke velike zgrade i to je praktično sve što se tiče putovanja po Americi. Činjenica je da studenti koji su radili dva posla u SAD, donesu nešto novca kući, ali da li je to vredelo, pitanje je jer su radili mesecima po ceo dan, a zaboravljaju da se mora upisati i sledeća godina fakulteta. Kako nisu bili u Srbiji, nisu imali vremena da uče i nisu upali na budžet, tako da ih čeka novi trošak u vidu školarine. Nakon svega, ima studenata koji veruju da će imati više sreće i više novca kada otputuju u Ameriku nakon završenog fakulteta. Nadaju se boljim poslovima i većoj plati. Od svega toga najčešće ne bude ništa.
Sigurno da niko nije srećan što napušta svoju zemlju i svoje ljude. Čak i kada napuštate Srbiju, ne možete biti sigurni da ćete u nekoj „bogatijoj“ zemlji uspeti i da ćete pronađe sebe. To je jedan veliki rizik i ljudi koji odlaze odavde su toga svesni. Zato je potrebno mladima ponuditi alternativu, a to neće uraditi nijedna politička stranka ili neko drugo komercijalno udruženje.
Alternativu moraju stvoriti upravo mladi ljudi, studenti, koji će oko svojih antikapitalističkih ideja okupiti svoje kolege. Najteže pitanje, posle svih konstatacija je kako zadržati ljude u svojoj zemlji? Ako ovde ne mogu da nađu adekvatno zaposlenje a i ako ga nađu, nemaju odgovarajuću platu, kako ih naterati da ipak ostanu?
Vrlo je jednostavno, ako vam ne odgovara stranačko zapošljavanje, utičite na to da se takva pojava iskoreni. Ako vam smeta to što su male plate, borite se da one porastu. Mladi ljudi moraju ostati da se bore, jer nema ko drugi. Niko drugi neće umesto nas menjati stvari, to je naša stvar. Ako budemo bežali za većim novcem i „boljim životom“ brzo ćemo se razočarati. Ako mladi nastave ovim tempom da odlaze iz Srbije, nje uskoro neće biti, zato je bitno da ostanemo ovde i da se organizujemo. Da stanemo u odbranu svojim prava i da se borimo za bolje sutra, svi zajedno. Ne dozvoli da te sistem pojede, pojedi ti njega!
za Narodni front, Marko Đelević, student