Ivan Pavićevac: Kriza kapitalizma i procena stanja u radničkom pokretu

Sjajan govor Ivana Pavićevca koji je izazvao gromoglasan aplauz u Luganu, gde je 26. i 27. novembra 2016. godine, održan 23. kongres Komunističke partije Švicarske.

INTERVENCIJA IVANA PAVIĆEVCA NA XXIII. KONGRESU KOMUNISTIČKE PARTIJE ŠVICARSKE

Poštovani drugovi!

U ime Socijalističke radničke partije Hrvatske, u ime Koordinacije komunističkih i radničkih partija sa jugoslavenskog prostora i u svoje lično ime, upućujem drugarski pozdrav svim prisutnima. Zahvaljujem organizatorima na pozivu, čime mi je učinjena čast da vam se mogu obratit. Želim i pun uspjeh kongresu i u daljnjem radu Komunističkoj partiji Švicarske prema zajedničkom cilju: ukidanju eksploatacije čovjeka po čovjeku, preuzimanja vlasništva nad sredstvima proizvodnje u ruke onih koji njima stvaraju novu vrijednost i ostvarenju pune emancipacije ljudskog roda.

Kriza kojoj svjedočimo nije od 2008. godine kako neki misle, već je ona prisutna od tektonskih društvenopolitičkih procesa 90-ih godina prošlog stoljeća. Ona ugrožava radne ljude i većinu građana i u samoj EU i ne posustaje. Zaduživanja i nezaposlenost rastu, a stečena radna i socijalna prava se reduciraju.

Neke zemlje, poput Grčke, Portugala i Španjolske, tlače se do iznad granica izdržljivosti. Njemačka nastoji ostaviti utisak da je krizu prevladala, ali krijući istinu o stanju nižih slojeva svojih građana.

Nekoliko je argumenata zbog kojih ne prihvaćamo tumačenje vodećih imperijalističkih krugova da se radi o monetarnoj ili financijskoj krizi. Prvo: ona traje predugo i da se radi isključivo o financijskoj krizi, bila bi već prevladana. Drugo: ne radi se o nedostatku novca, jer njega ima više nego ikada. Samo što se on ne koristi kao nekada u Gadafijevoj Libiji ili Chavezovoj Venezurli, za dobrobit širokih slojeva stanovništva, već se višak vrijednosti u obliku profita sliva u džepove plutokracije na čelu moćnih financijskih institucija.

Stoga na osnovu svih relevantnih pokazatelja zaključujemo da se radi o krizi sistema kao takvog u cjelini.

Urušavanjem socijalizma u Istočnoj Evropi, nestale su mnoge energije iz kojih je snagu crpio radnički i sindikalni pokret evropskog zapada. Osim toga, restrukturiranjem privrede, sve većim udjelom servisnog udjela rada u odnosu na onaj proizvodni, nepovoljno utiče na nivo revolucionarne svijesti zaposlenih. Rast nezaposlenosti, pad broja zaposlenih, sve veći udio zapošljavanja na određeno radno vrijeme u odnosu na neodređeno, obnavljanje radnih ugovora, često i na vrlo kratke intervale, uzrokuje trajnu nesigurnost radnika i dovodi do neprestanog smanjenja broja organiziranih radnika. Društvene mreže i spontane, često vrlo masivne akcije radnika i nezadovoljnih građana, nisu dovoljna zamjena za nedostatak svijesti i radničke solidarnosti koji su danas, na puno nižoj razini od one prije jednog stoljeća pa imamo primjere jačanja ekstremističkih grupa, sve do eksplicitno fašističkih.

Socijalistička ideja se stigmatizira na svim razinama, a u tome prednjače zemlje nekadašnjeg istočnog bloka, dodvoravajući se svojim novim gospodarima. To vrijedi i za Hrvatsku, uz napomenu da je to sve još intenzivirano rigidnim nacionalizmom i obnavljanjem poražene ustaške ideje iz II. svjetskog rata koja prodire u sve društvene slojeve, često i u vrlo eksplicitnom obliku.

Vojne intervencije imperijalnih centara moći na čelu sa Amerikom širom svijeta, rušenje legitimnih vlada, instaliranje marionetskih poslušnika čiji je zadatak bio omogućiti pljačku vlastitih prirodnih resursa i infrastrukture u korist svojih mentora, postala je permanentna praksa od završetka II. svjetskog rata pa do danas.

Ta je praksa eskalirala nakon pada Berlinskog zida i po svojoj masovnosti i materijalnoj i ljudskoj destrukciji nadmašila je mnoge dotadašnje, nastojeći nametnuti kontrolu iz jednog centra moći ostatku ljudske civilizacije.

Uništen je čitav niz država: Afganistan, Irak, Libija, Sirija, a prije toga Jugoslavija. Stvorene su, naoružane i financirane mnoge terorističke organizacije koje su postala prijetnja i Evropskoj uniji.

Vrhunac tragedije čini veliki izbjeglički val koji je preplavio Evropu, neusporedivo veći i od egzodusa jugoslavenskih građana prilikom secesionističkih ratova u Jugoslaviji 90-ih godina prošlog stoljeća. Milijuni ljudi u očaju napuštaju ono što je ostalo od njihovih domova i riskirajući vlastiti život bježe u Evropu. Na tom putu mnogi stradavaju pa i sasvim mala djeca.

Evropa nema pravo da se proglašava žrtvom terorističkih napada ili poplavom izbjeglica. To joj se samo poput bumeranga vraća ono u čijem stvaranju je i sama sudjelovala. Vjerno je izvršavala volju Amerike i podržavala i učestvovala u svim prljavim ratovima protiv suverenih država, a prije toga je stoljećima kao kolonijalna sila izrabljivala širom Afrike, Bliskog Istoka i Azije.

Dakle, kapitalizam, koji je ispunio svoju povijesnu misiju, ne nudi više odgovore na potrebe čovječanstva i on stvara sve dublje društvene, političke, ali i ekološke krize čime se određuje kao destruktivan poredak. Analiza te destrukcije nameće potrebu pomaka težišta akcije iz esencijalne sfere u egzistencijalnu. Ne uspije li čovječanstvo ukinuti kapitalizam, ukinut će on čovječanstvo. Naime, još prije jednog stoljeća, Rosa Luxemburg je ustvrdila da je budućnost čovječanstva socijalizam ili barbarstvo.

Pred sobom imamo jedan vrlo organizirani stroj s jako dobro osmišljenom tehnologijom vladanja ljudima i borba protiv njega ne može biti stihijska nego organizirana.

Budući da su kritika i samokritika ugrađeni u same temelje djelovanja revolucionarne ljevice, moramo pogledat istini u oči i ocijenit naša udio u odgovornosti za postojeće stanje. Sveprisutna nesloga, rivalstvo, personalne ambicije, fragmentacija do atomizacije na ljevici, multipliciranje broja organizacija s malobrojnim članstvom, oportunizam, skretanje s revolucionarnog puta i priklanjanje reformizmu i socijaldemokraciji uz eksplicitnu podršku pojedinih komunističkih partija vojnim intervencijama, čini nas nepouzdanim i neozbiljnim osloncem za široke mase. Time direktno radimo u korist vlastite štete i pomažemo svojem klasnom neprijatelju. Conditio sine qua non bilo kakvog pomaka u toj borbi je prevladavanje postojećih podijeljenosti na klasnoj osnovi.

Poštovani drugovi, dozvolite mi jednu digresiju! Koristim priliku da istaknem jednu partikularnu akciju švicarskih ljevičara koja je usko povezana s Hrvatskom. U Schlierenu je 4. septembra trebao biti održan koncert hrvatskog pjevača, ultranacionalista i poklonika ustaške ideologije, Marka Perkovića Thompsona. Kako smo informirani, na zahtjev nekoliko ljevičarskih subjekata, fondacija i grupa građana, gradske vlasti Schlierena zabranile su planirani nastup Thompsona. Ovim putem upućujem zahvalnost gradskim vlastima Schlierena na moralnoj odluci. Također zahvaljujem se svima koji su svojim javnim nastupom doprinijeli da takva odluka bude donesena. To nije prvi put da problematičnom pjevaču nije dozvoljen nastup. To se događalo već i u Njemačkoj i u Holandiji. Želim vjerovati da će se progresivne asocijacije i pojedinci angažirati i u buduće na tom planu.

Hvala na pažnji!

U Luganu, 26. XI. 2016.

Preuzeto sa sajta Socijalističke Radničke Partije Hrvatske: http://www.srp.hr/23-kongres-kp-svicarske/