Drugi ”paket ponude” – Samoupravljanje!

Vatrogasac kao simbol socijalističke misli o neprikosnovenoj vrijednosti ljudskog života, ispred bilo čega drugoga, pa i ispred profita! – razumije se samo po sebi.

Vatrogasac je zanimanje u kojem je spašavanje života daleko ispred svega drugog na ljestvici prioriteta! Života čovjeka najprije! Tako, vatrogasac koji ulazi na mjesto požara i mora odabrati što će spasiti – mačku koja se guši u dimu ili sef sa 100.000 dolara, bez razmišljanja koliko na tržištu košta jedna mačka, spašava život te životinje. No, ukoliko ima ljudi – ljudski je život najvrijedniji. Iako je to subjektivno opredjeljenje jer život je život, ništa ne može biti idealno, pa ni to opredjeljenje. Ali, bilo bi bedasto iz požara spasiti psa ili kanarinca, a ostaviti baku u krevetu, zar ne?

Tim shvatanjem, zanimanje vatrogasca sadrži elemente socijalističke misli o neprikosnovenoj vrijednosti ljudskog života ispred bilo čega drugoga, pa i ispred profita! – razumije se samo po sebi.

I nikako mi nije jasno kako nešto tako jednostavno ljudi nisu u stanju povezati s društvom općenito, pa prvi izbor u slučaju spašavanja života iz požara smatraju logičnim i ispravnim, a to isto primijenjeno na društvo i društvene odnose vezane uz rad i život baziran na radu i dohotku kroz pravedniju podjelu zaradjenog nikako ne shvataju.

Suštinska greška i …drugi put će biti bolje!

Radio sam u stakleničkoj proizvodnji u samoupravnom socijalizmu. Osim rijetkih izuzetaka, radnici su djelomično ili pogrešno shvaćali bit samoupravnog socijalizma i svoju ulogu u njemu. Nisu prepoznali obavezu i odgovornost upravljanja kolektivom, misleći kako netko drugi treba razmišljati umjesto njih.

Sve su shvatili kao neku vrstu samoposluge gdje svako može uzeti kad želi, što želi i koliko želi. A zamalo, pravilo je bilo da su oni koji su najviše uzimali – najmanje radili. Što ih nije sprečavalo da najviše i kritiziraju. No, firma je poslovala i redovno isplaćivala plaće, čak i u tim uvjetima slabog rada i opće pljačke, što svjedoči o žilavosti samoupravnog sistema.  Jer – izostajala je ona za kapitalizam ključna pojava – profit vlasnika firme. Da je postojao vlasnik te firme on bi uzimao lavovski dio zarade za sebe, i to od radnika. Pa bi plaće bile znatno manje, a pitanje je bi li ta firma u tim uvjhetima uopće i funkcionirala.

Ono što nama fali, a Skandinavci imaju je svijest i samosvijest – pravilna i kompletna slika o cjelokupnoj situaciji, okolnostima, i svojem mjestu i ulozi u firmi kao i u društvu. Mogućnost upravljanja firmom u neposrednoj, najneposrednijoj mogućoj situaciji u svijetu je istovremeno privilegija i velika odgovornost i dužnost.

Nešto za što sinovi kmetova iz prethodnih monarhija, opterećeni religijom, nacionalizmima i neznanjem – nisu bili spremni!

 

Komentar saradnika

(Zoran Arsić)

Svojim jednostavnim, ali slikovitim stilom kojim nam je više puta ”nacrtao” suštinu društvenih odnosa, Slaven Slaviček nam alegorijskim prikazom prioritetnih zadataka vatrogasca, oslikava princip humanizma socijalističkog samoupravljanja, stavljaući ovo društveno uređenje još jednom na pijedestal u odnosu na sva druga koje je čovečanstvo do sada upoznalo. Čovek pre svega i iznad svega!

Socijalističko (ili radničko) samoupravljanje, kao vatrogasac na svom poslu, prioritetno dakle vodi računa o čoveku, svakom pojedincu, kako da ga sačuva i spase. Tek nakon što se uveri da je svaki pojedinac u društvu zbrinut i da su mu obezbeđeni uslovi da može zadovoljiti sve osnovne potrebe na koje bi svaki čovek trebalo da polaže jednako pravo (na hranu, na smeštaj, na zdravstvo, na obrazovanje…), socijalističko samoupravljanje se okreće drugim vrednostima kao što su kapital, profit, svojina, pa ako hoćete – i razvoj! Radije ćemo usporiti sa razvojem privrede, tehnologije, nauke… i zadovoljiti se onim što imamo, nego što ćemo dozvoliti da bilo ko gladuje, da nema krov nad glavom, da ne može da se leči ili da se školuje! To je stav društvenog uređenja koje nije profitno za državu i mali procenat njenih stanovnika, ali je humano i ravnopravno prema svakom pojedincu.

Naravno, kako Slaviček kaže, ”ništa nije idealno”, pa je tako i socijalističko samoupravljanje u svom nastanku i razvoju ispoljilo mnogo mana. Iznad svega, čini se da je na prostoru Jugoslavije, kao jedine države u kojoj se sprovodilo – preuranilo! Radnička klasa je bila neobrazovana, niskog nivoa svesti o moći koju ima u svojim rukama, tek proizašla iz praktično feudalnog društva bivše kraljevine, bez suštinskog iskustva kroz koje je trebala proći kroz fazu razvijenog kapitalizma, pa je kao takva zloupotrebljavana od birokratije i tehnokratije, koja je zahvaljujući niskom nivou obrazovanja i svesti radnika, uzurpirala rukovođenje koje je zvanično pripadalo ”radničkim savetima”.

Radničko samoUPRAVLJANJE je jedini mogući demokratski oblik upravljanja i kako kaže Slaviček, jedina ”mogućnost upravljanja firmom u neposrednoj, najneposrednijoj mogućoj situaciji u svijetu… istovremeno privilegija ali i velika odgovornost i dužnost!”

Da li su radnici konačno spremni, zreli i dovoljno obrazovani da ponovo preuzmu tu privilegiju, ali i veliku dužnost i odgovornost?

Ovakvo razmišljenje se danas smatra ”društveno opasnim” i kao takvo teško dopire do radnika, seljaka i uopšte širokih narodnih masa. Mala grupa moćnika koja želi da sav kapital koncentriše u svojim rukama i tako vlada svetom diktirajući svoja pravila, koja su u potpunosti suprotna principima humanizma socijalističkog samoupravljanja, ne dozvoljava da se svest o moći (ali i odgovornosti) u vlastitim rukama raširi u narodu. Da li to onda znači da veći deo čovečanstva još uvek nije dovoljno obrazovan i samosvestan da bi konačno iskoristio blagodeti koje su mu namenjene i koje mu prirodno pripadaju?

Ako je tako, onda je jasno da levica mora tražiti načine za ukidanje neoliberalnog obrazovanja i ”pomućene svesti” narodnih masa i za formiranje novog, narodnog obrazovnog sistema koji će nas sve podučavati univerzalnim vrednostima. Da svaki čovek u svom srcu i svojoj glavi ima jasnu predstavu da ako se mačka guši u požaru u kojem istovremeno preti da izgori 100.000 dolara – treba spasavati mačku. Ako u istoj prostoriji leži bolesna, nepokretna baka – prvo iznosimo baku.

Da bismo izgradili takvo društvo, sa visoko razvijenom svešću i samosvešću svakog mentalno zdravog pojedincana; da bi na iskustvima starog, izgradili novo, usavršeno socijalističko samoupravljanje (ili radničko akcionarstvo kako ga pojedini ekonomisti danas nazivaju), potrebno je masovno angažovanje na širenju ove ideje posredstvom društvenih mreža od strane svih već ”samosvesnih” pojedinaca, kao i istinski levičarskih organizacija, udruženja i pokreta; a zatim postepeno preuzimanje medija konstantnim pritiscima i protestima protiv ”medijskog mraka”, organizovanje tribina i mitinga podrške za stvaranje ”samosvesnog” čoveka, uz angažovanje svih potencijala kojima levica trenutno raspolaže.

To je proces koji zahteva duže vreme, godine rada i angažovanja, uz puno vere, volje i istrajnosti, s obzirom na neizvesnost uspeha. Jer, protivnik je mnogo jak, perfidan, nemilosrdan i beskrupulozan! Zna naše slabe tačke i maksimalno će ih koristiti. U zamenu za naš egoizam, surovost i bezosećajnost jednih prema drugima, što je njegova snaga i energija koja ga održava u životu, pojačavaće ponude privida ”slatkog života”, potsticati naše najprizemnije nagone pod plaštom navodnih umesto istinskih ljudskih prava i sloboda, moral će prestati da postoji izuzev u novoj formi – ”šeni i liži ruku koja te hrani” i tako, dok se ne spustimo na nivo poslušnih životinja. Naravno, to će se desiti u ovoj vrsti borbe za humanističko društvo i univerzalne vrednosti ukoliko ne pobedimo.

Postoji i drugi način – setiti se šta nas je o preuzimanju vlasti od strane radničke klase i uspostavljanju diktature proleterijata učio Marks? Ali to je već neka druga tema…