DOMAGOJ MARGETIĆ : SLUČAJ MESIĆ

Razumijem ja vas quasi ljevičare. I vašu prljavu savijest. Jer kad pogledate u oči nama koji smo za neke stvari imali muda 90-ih jasno mi je da se sramite sami sebe. Uostalom, zato je za vas Stipe Mesić idealan “ljevičar”. I da, između ljevičar i guzičar je ipak velika razlika. Kad se pogledate u ogledalo, vjerujem, svjesni ste toga. Jebite se!

Slučaj Mesić zapravo oduvijek razotkriva licemjerje onih koji sebi u ovoj tzv. državici tepaju da su “ljevica”. Pogotovo onima koji sebi prisvajaju ekskluzivitet da su samo oni prava ljevica i nitko više. Vidite, nikoga od njih devedesetih nisam vidio da su stavili jaja na panj. Ali baš da su ih stavili na panj. Jedno je bilo kenjariti pod zaštitom raznih međunarodnih organizacija. Ali kad su u pitanju bili život ili smrt, “veliki ljevičari i humanisti” su uglavnom čuvali samo svoje dupe. U to sam vrijeme, točno, niti to nešto skrivam, bio u HDZ-u. Pripadao tzv. lijevoj struju HDZ-a, a tamo me doveo Joža Manolić.

Nikad nisam ustašio, pomagali smo onjima koji su bili ugroženi, izveli iz Hrvatske i raznoraznih situacijau kojima su ilegalno držani u pritvorima više desetaka oficira JNA, pomogao civilima kojima u to vrijeme nitko nije htio pomoći. Manolić nam je za mnoge koje je trebalo izvući iz tadašnje histerične atmosfere osigurao lažne dokumente, a nas pokrivao i čuvao nam leđa da bismo to mogli raditi. O tom se dijelu malo zna, možda smo i mi premalo govorili, ali sve je to na nas kao ljude ostavilo mučni trag. Bio sam jedini u tadašnjim strukturama koji je otvoreno govorio o korupciji, organiziranom kriminalu i ratnim zločinima, a prvi sam (godinu dana prije Ankice Lepej) i javno napisao Tuđmanu otvorena pisma o kriminalu i korupciji i zločinima.

I dok smo mi pomagali, bilo je onih visokih dužnosnika koji su nam kuhali iza leđa i zakuhavali atmosferu. Stipe Mesić je bio jedan od njih. Uvijek je zakuhavao. Uvijek je ustašio. Uvijek je imao nacionalističke ispade. Za razliku od mene, koji kad sam poslan govoriti na skupu iseljenika kad sam vidio sliku Pavelića i Stepinca, odbio sam kao izaslanik predsjednika RH uopće biti u toj dvorani, a kamoli govoriti, Mesiću to nikad nije smetalo. U privatnim je istupima bio još i gori. Sjećam se jedne svadbe na Markuševcu, kad su on i Čičak oko pola noći postrojili ispred dvorane muškarce i salutirali “za dom spremni”.

Ove godine je dvadeset godina kako radim kao novinar. Kod Tuđmana sam radio mislim ukupno tri godine. Ili četiri. Kolege iz tadašnje opozicije i danas su mi prijatelji i znaju jako dobro jesam li tada ustašio kao neki i što sam radio i govorio. No i nakon 20 godina u novinarstvu kad me netko želi diskreditirati izvlači mi gdje sam bio 90ih. Pa ja to niti ne skrivam. I ponosan sam što sam u tom mučnom vremenu pomogao mnogima i spasio poneku glavu, dok su “veliki ljevičari” čuvali svoje dupe. I nedavno sam doživio da mi jedan dobro poznati “lijevi novinar” kako on sebi privatno tepa kaže “marš smeće jedno od ovog stola” pozivajući se na to gdje sam bio 90-ih. No taj isti tih istih 90-ih nije spasio niti jedan život. Nije izložio svoj život i obitelj da bi pomogao bilo kome. Bio je prezaposlen pazeći na vlastito dupe. E sad, dakle, i nakon 20 godina mene pljujete jer sam negdje bio 90-ih bez obzira što sam tamo radio i kome pomogao. Ali istovremeno Mesiću opraštate njegovo opasno ustaško huškanje tada. Mesiću prelazite preko svih njegovih sranja o “spašenim ljudima u Jasenovcu” (gdje je, usput rečeno, među “spašenima” i moj djed koji je tako dobro “spašen” da ga nikad nisam upoznao). Razumijem ja vas quasi ljevičare. I vašu prljavu savijest. Jer kad pogledate u oči nama koji smo za neke stvari imali muda 90-ih jasno mi je da se sramite sami sebe. Uostalom, zato je za vas Stipe Mesić idealan “ljevičar”. I da, između ljevičar i guzičar je ipak velika razlika. Kad se pogledate u ogledalo, vjerujem, svjesni ste toga. Jebite se!

PS
Dugo sam mislio da je moje vrijeme tih 90-ih u HDZ-u bilo greška. A onda, u vrijeme kad sam živio u Beogradu, jedne zimske noći, pozvan sam na sastanak s nekim čovjekom koji me želi vidjeti. Kad je V.J. ušao u kafić još uvijek nisam prepoznao o kome se radi. Prošle su godine, i mladosti. Oćelavili smo, ostarili. A onda me zagrlio, preko 20 godina nakon našeg zadnjeg susreta kad sam ga prebacio u Mađarsku. Plakali smo, a on je ponavljao “Molim te moram da pozovem sina!”. “Dolazi sine odma ovde da upoznaš nekoga bez koga te danas ne bi bilo!”, kroz suze je pozvao sina da dođe da ga upoznam. Te sam večeri shvatio da ništa nije bilo greška. Niti jedan moj dan 90-ih u HDZ-u. Samo zbog tog oca i njegovog sina, sve je vrijedilo.