Đorđe Čereković : Bolje marka u hladu…

Ali ne mogu preko svojih liberalnih ideala koji promovišu modu, apatiju i umrtvljenost dok jedeš od tih istih libero evropljana otrove koji od tebe prave kilavog i slabašnog pokorenika, a ne dostojnog čovjeka koji hoće normalan život i zdravlje sebe i svojih potomaka. Zašto bi on izlazio i bunio se sa tom seljačkom masom kada je bolje marka u hladu nego dvije na radu.

Vrelo ljetno vrijeme uveliko je istjeralo mnoge na poljane, livade i voćnjake posebno ljude na ruralnim područijima. Zaječe i šušnu nad poljanama dok se kupi ljetina i rade drugi poslovi u polju zvuci alatki,buka traktora kao i po koji tihi ili glasan odjek umorne težačke duše. I sam tako dok mi se tijelo znoji, a glava prži na popodnevnom suncu spremajući ljetinu, zajaučem i zavapim tiho i nečujno u sebi. Zavapim nad poljanama i livadama koje gledam daleko, a nad kojim jedan ili dva čovjeka rade posao za još trojicu ili četvoricu.

Zavapim i sa usana mi se ote ona današnja česta uzrečica ,,bolje marka u hladu”.

Koliko ona djeluje beznačajno ali jednostavno, čovjek ju izgovori u naletu svijesti zbog svega tog što radi, a što je obeščašćeno i necjenjivo u današnjem vremenu. Često to običnom umornom seljaku ne znači ništa i obična je tričarija jer to mu neće pomoći da pokupi svoju ljetinu i uradi poljske radove ali sa istim žarom osjeća snagu te riječi jer je jednako svjestan u kakvom vremenu živi.

Isti taj čovjek bio sam ili sa nekim komšijom kojeg muči ista muka, zasješće nakon napornog posla i uzeti čašu neke žestine da okrijepi dušu, pri čemu će kao što već godinama onako tiho i kroz zube spomenuti svoj težak položaj. Spomenuće on vlast, državu govoriće glasno kako mu nema tko pomoći u ovoj sezoni i kako je najveći ,,patenik” na kugli zemaljskoj pri čemu će, na samu pomisao o lošoj godini s vremenskog aspekta, će ga natjerati na pomisao kako od ovoga ,,nema ništa”. I opet će onako kako i dolikuje istaći ,mada uzalud, kako mu treba pomoć i kako nema naroda da mu pomogne.

A taj narod nisu samo oni vrhovni despoti koji sebe na sve strane izdižu da su ljudi iz naroda već i oni koji u određenom segmentu vuku korijene sa sela, i nebitno od kog je to koljena. Takvi isti vole se ponositi svojim porijeklom i isticati duhovnost i patriotizam i ponos dok šetaju ulicama i blejački posmatraju okolinu iz betonskih kaveza. Takvi otvoreno vole kritikovati i pljuvati po svemu i isticati probleme kako je skupoći namirnica i svih roba široke potrošnje, dok ispijajući espereso ili koje pivce, širi ruke i glas po kafanskoj bašti dok bi vrijeme u pravoj korisnoj bašti radije ostavio nekom drugom.

Postoji u takvoj grupi tkz.naroda i oni drugi, mahom neke noviji mladi naraštaji, koji toliko ne ističu naglas patriotizam i duhovnu osvještenost ali sa žarom i ponosom svoju inteligenciju i dubokoumnu filozofiju koja je po njima veća od Aristotela, Platona, Sofoklea i drugih. Sav taj njihov spoljašnji prikaz upakovan je u obliku nekog studenta ili srednjoškolca koji svoje vrijeme uz najmanje duhovno i opšte obrazovanje svijesti, provodi u ispijanjima kafica, selfije, govoreći o novim trendovima i pojavama i mislima o moru i plaži i dok sa opuštenim mislima žive u betonskim getoima i bezvezno troše vrijeme u izlascima i glupim druženjima.

Ipak i ovi, želivši da pokažu svijest za okolinu i društvo, istaknu na probleme i položaj društva i naroda kao svaki pametni obrazovani čovjek među kojima je nedostatak posla. Rješenje tog problema leži u toku ove ljetne sezone u provođenju vremena u prirodi i radnoj atmosferi na selu pri čemu odmah tim slobodnoumnim ljudima se diže kosa na glavi na samu pomisao. Ipak i jednima i drugima glumeći narod u večoj ili manjoj količini, rad u toku sezone poslova predstavlja nećkanje i zgrožavanje. Današnji stil života koji uglavnom preovladava u gradovima ističe kako su takvi poslovi i aktivnosti ponizne i nedostojanstvene.

Slikoviti i moćni medijski opijumi ostavili su traga u glavama tih ljudi, prikazivajući lažni sjaj i blještavilo gradova i svu moć koju čovjek može dobiti boraveću u lažnoj slobodi betonirane okoline. Okruženi ili medijski prikazanim lažnim luksuzom i materijalnim stvarima, koji im nude neke kvazi zvijezde (njihovi idoli) kroz muziku, film i drugo, ostavljaj jak utisak u glavi takvog čovjeka pri čemu se može čuti kako nikada ne bi vrijeme provodio na nekoj ,,selendri” kupeći maline ili radeći nešto drugo jer neuljudno za njihov ego na kojem će se znojiti i pržiti.

Danas vlada opšte mišljenje kako je seljak ili seljanin biti sramota i kako je to postao sinonim za nešto nešto ispodljudsko što treba uništiti u ovoj fazi razvoja i napredka. Takvi urbani ,,kvazi aristokrati” smatraju (mada će to malo tko javno i na glas iznijeti) kako je za njih seljak simbol prostakluka i malograđanštvine koji sa svojim ,,zatucanim” stavovima i liberalnom netolerancijom koči razvoju i napredku ove naše zemlje i regiona. On svojom brigom za zemlju , voćnjake i usjeve kao i ,,zatucanosti” tradicijom i religijom je glupa i sirova ”konzerva” koja mrzi razvoj i napredak i to ne dopušta ili nešto slično izrečeno iz usta oni koji uvjek naglašavaju kako su predstavnici naroda.

Zaboravlaju ti novo građani i urbani kvazi aristokrati sa etiketom naroda da je sibol ovog naroda oduvjek bio seljak koji živeći u okruženju prirode kroz mukotrpan rad stvarao naciju i tradiciju kao i prestavnike poštene inteligencije. Uvjek je taj ”malograđanin” hranio i branio kroz istoriju ovaj narod, a za te zasluge često osim sjajnog znamenja na prsima ništa drugo nije dobijao. Istina ostajao je on i uvjek kasnio po nacionalnom planu i projektima razvoja pri čemu je uvjek kasnio, a i danas izostaje za putevima, strujom, vodom i drugim stvarima, ali je ipak opstajao i radio na zemlji predaka kako bi u većoj ili manjoj količini proizveo za sebe i druge.

Ne žalim nekada ljude koji odu sa sela jer često ne mogu zbog loših uslova ne vide perspektivu na selu i njegovom okruženju jer tom su najviše krivi i divni naši despoti u foteljama koji su selo bukvalo zaustavili u razvoju naspram grada i vrše ruralni egzodus i humano etničko čišćenje. Ali, zar dok taj isti građanin jede neki komad mesa, povrća ili voća kojeg je kupio od nekog takvog ”patenika” na pijaci ili u mesnici , se zapita koliko je znoja i muke uloženo u to da bio on uzeo samu u kesu i odnio je sebi i svojoj porodici. Uvjek svim tim građanima ,ma koliko oni imali negativan stav o seljaku, rastu zazubice i žargonski ”zine dupe” kada ugledaju i okuse neku pršutu, sir, slaninu, rakiju i slično. Svi oni tada uživaju i inače se u većoj ili manjoj količini pune želudce na muci seljaka i zakukaju bez imalo obraza, kako ih oni ”gule” zbog skupe hrane koju prodaju.

Ali zašto onda svi oni koji vole i uživaju u prirodnom i domaćem, ne izdvoje nekada svoje vrijeme i dođu u ruralne sredine i zasuču ruke kako bi pomogli tom istom što proizvodi? Slušamo već godinama voćare kako u sezoni ne mogu da anađu nadničare i radnike koje bi pošteno nagradili. Možda bi na jedan način i dobili ili novčano ili u naturi nešto što bi bilo prirodno uz trunku znoja i po koji žulj ali zašto bi kad je bolje hljeba bez motike. Zašto ne bi ta ,,narodna” vlast u ovoj sezoni nebi mobilisovala i odobrila brojčanu kvotu za svaki grad pri čemu bi se uzimali građani koji bi pomagali i na jedan način olakšali seljacima posao ali i na jedan načim proizveli neki višak proizvoda koji bi išli vani i obezbjedili finansijska sredstva. Ali zašto bi njih bilo briga kada se inače ne bore i ne zalažu za prava seljaka i otvaraju tržište za jeftine otrove iz Evrope. Zašto isti ti koji prestavljaju sebe kao narod iz grada koji razmišlja o društvenim problemima, ne stanu uz seljaka kada im je to potrebno kako bi zajedno sa njima odbranili dostojanstvo nacije i borbu za bolju egzistenciju i život dostojan čovjeka?

Ali ne mogu preko svojih liberalnih ideala koji promovišu modu, apatiju i umrtvljenost dok jedeš od tih istih libero evropljana otrove koji od tebe prave kilavog i slabašnog pokorenika, a ne dostojnog čovjeka koji hoće normalan život i zdravlje sebe i svojih potomaka. Zašto bi on izlazio i bunio se sa tom seljačkom masom kada je bolje marka u hladu nego dvije na radu.

za Narodni front – Đorđe Čereković